Intervju

 

 

Franjevac Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, pater Zlatko Špehar (1953.) je na svom bogatom životnom i svećeničkom putu posjećujući predjele Južne Amerike doslovno stigao do samog kraja svijeta. O njegovim misionarskim pohodima svjedoči nekoliko knjiga koje je objavio, a o nesebičnom pastoralnom djelovanju nadaleko se zna i govori u svim sredinama u kojima je djelovao još od svoje prve mise na osječkom Jugu II. Danas službuje u župi bl. Alojzija Stepinca u Salzburgu i dušobrižnik je velike hrvatske kolonije koja živi na teritoriju austrijske savezne pokrajine Salzburg. 

 

Kako je došlo do odluke da svoj život posvetite Bogu i službi u franjevačkom redu?

Već kao malo dijete, kako mi je to znao reći otac Milan Špehar, govorio sam da ću biti biskup. Sigurno u to vrijeme nisam niti znao što to znači biti biskup, jer sam ga tek prvi puta vidio kao krizmanik davne 1964. ili 1965. godine na krizmi u župi Sv. Antuna Padovanskoga u Starom Petrovom Selu, kojoj je pripadalo i moje mjesto Brđani. Nakon uspostave nove župe u Zapolju, 1966., nastavio sam nedolazak na vjeronauk ili sv. misu po običaju. Sjećam se da me je djed Mato, majčin stric, jednom na prijevaru privezao opasačem za ramu bicikla (FB Partizan, Subotica) i tako odvezao u Zapolje na večernjicu. Novi župnik u Zapolju, fra Branimir Kosec je odigrao veliku ulogu u otkrivanju zvanja u meni i »prevario« me i poslao u franjevačko sjemenište u Samoboru. Eto, tu ostah i završih teologiju i 20.svibnja 1979. godine bivam zaređen za svećenika-franjevca u bazilici Svete Marije Anđeoske u Porziuncoli Asizu.

 

Gdje ste se obrazovali?

 

Osnovnu školu, prva četiri razreda, pohađao sam u mjestu Brđani, zatim druga četiri razreda u OŠ Adžamovci. Klasičnu gimnaziju Mater et Magistra pohađam u Samoboru gdje sam 13. lipnja 1973. i maturirao. Nakon toga sam na odsluženju vojnog roka u Novom Sadu (kada sam nakon odsluženog vojnog roka posljednji puta posjetio i Suboticu!), da bih već 1974. uspio upisati teološki studij na Filozofskom učilištu KBF-a na Trsatu u Rijeci. Nakon dvogodišnjeg studija, upisujem se na Papinsko lateransko sveučilište u Rimu – odjel Teološki institut u Asizu, gdje 1979. diplomiram i bivam iste godine zaređen za svećenika. Poslije diplomski studij moralne teologije i duhovnosti nastavljam na KBF-u u Zagrebu, studiram ponešto u Uppsali (Švedska), Helsinkiju (Finska) i magistriram na Bečkom državnom sveučilištu.

 

A gdje Vas je svećenički poziv potom vodio?

 

Svoje prve svećeničke dane sam započeo u Osijeku, na Jugu II. Sjećam se prve svete mise sa župljanima. Onako mlad, zaboravio sam da se za propovijed treba i spremati. Nakon naviještenog evanđelja, ja sam se udario po čelu i pomislih: »Uf, a što ću sada?«. Na pamet su mi došla dva vica o sv. Leopoldu Mandiću. Ispričao sam ih, ljudi su se povijali od smijeha, a nakon mise me župnik dočekao na vratima sakristije i naribao. Nakon šestomjesečnog mučenja, dvojica starijih vjernika, koji su svake nedjelje nakon mise došli na čašicu razgovora, kazali su župniku: »Hvala Bogu, da ste ga naučili propovijedati: prestao je mučiti i sebe i nas….« Nakon dvogodišnjeg službovanja u Osijeku bio sam poslan u Viroviticu. I tu ostajem dvije godine, da bih 1983. već 1. srpnja postao voditeljem Hrvatske katoličke misije u St. Pöltenu u Donjoj Austriji. Uz misijsku djelatnost vodio sam i socijalni ured za strance u Donjoj Austriji kao direktor punih 13 godina, direktor Caritasa za HR i BiH punih osam godina, predsjedao ekumenskim kongresima u Skandinaviji – Finska, na arhipelagu Aaland nekoliko puta.

 

Vaše bogoslužje neraskidivo je vezano uz dugogodišnju misionarsku aktivnost, pa nam opišite nam gdje ste sve bili i što ste na tim dalekim putovima sve činili?

 

Nekoliko tjedana nakon svećeničkog ređenja, bio sam delegatom, danas sv. Ivana Pavla II., na prvom ekumenskom kongresu 1979. na otoku Kökar (Čekar) u Finskoj. Nastavio sam s posjetima 1982, zatim 1986., kada sam bio i predsjednik kongresa, sve do 2008. kada sam predvodio ekumensku liturgiju na kongresu. Nakon punih 16 godina misionarskoga rada u Austriji, bio sam imenovan gvardijanom vukovarskim, gdje ostajem punih devet godina (1999. – 2008.). Iz Vukovara sam u raznim službama obilazio dobrotvore i Hrvatske katoličke misije po svijetu. Budući da sam u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda bio imenovan i voditeljem Vijeća za Pravdu i Mir (Just-Pax), u tome svojstvu sam sudjelovao na europskim kongresima u Asizu, Frankfurtu i Santiagu de Compostella, te na međunarodnom kongresu za Pravdu i Mir Franjevačkog reda u Uberlandii u Brazilu 2006. Na povratku s kongresa posjetio sam i svoga školskog kolegu i franjevačkog subrata, (rodbinski vezanog za Suboticu!),mons. Gerarda Žerdina, biskupa u San Ramonu u Peruu – u amazonskoj prašumi. S njima sam proveo tri tjedna – jedan od tih nezaboravnih tjedana je bio i na rijeci Amazoni. Prilikom povratka u Europu let mi je bio usmjeren prema Buenos Airesu u Argentini. Tu sam ostao dva tjedna s tamošnjim Hrvatima, koji su mi ukrali srce. Iste godine u jesen posjetio sam i Hrvate u Australiji. Nakon toga pišem svoju prvu knjigu: U sjeni Južnoga Križa – Putopisi gvardijana vukovarskog. Hrvatima u Argentini sam ostao vjeran: do danas sam ih posjetio šest puta i napisao knjigu o njima: Tragom hrvatske niti u Argentini, koja je izišla 2014., da bi se u završnoj pripremi za tisak nalazila druga knjiga o njima s naslovom: Tragom Hrvata u Argentini, Paragvaju i Urugvaju.

 

Navedene knjige nastale su kao plod misionarske službe, ali ste iznjedrili i druge pisane tragove vašeg svećeništva... 

 

Već sam spomenuo tri knjige – zapravo dvije koje su tiskane i raspačane, a treća je pred tiskom. U međuvremenu mi je izišla i knjiga: Govorom do istine iz Vukovara – Zapisi gvardijana vukovarskog (2008)., te Putovima nade nastajanja – Miropisi gvardijana vukovarskog, (2009). Nakon toga slijedi četvrta knjiga: Tajna staroga mosta – Dnevnik koji to nije (2012). Sve su knjige u izdanju Matice hrvatske – Ogranak Vukovar.

 

U kojim ste sve franjevačkim organizacijama aktivni?

 

Nakon 16 godina predsjedanju Vijeću za Pravdu i Mir moje Hrvatske franjevačke provincije i višestrukom predsjedanju ekumenskim kongresima u Skandinaviji, za sada sam samo mali brat na župi Hrvatske katoličke župe bl. Alojzija Stepinca u Salzburgu – Austrija.

 

Kao čovjek koji je dobar dio svog života proveo u inozemstvu kako gledate na hrvatsku dijasporu koje danas ima gotovo na svim meridijanima? 

 

Negdje od 18. stoljeća, otkada su Hrvati pošli diljem svijeta za boljim načinom života, Crkva u Hrvata slala je svoje svećenike, koji su pratili hrvatski narod, bili im pastoralno i socijalno na usluzi. Spomenimo samo o. Nikolu Plantića, isusovca,  koji je djelovao u Paragvaju i Argentini davne 1748. Nacionalni i vjerski identitet s tradicijom Domovine njegovala je Crkva u Hrvata, bila im oslonac, posebno u godinama komunističke vlasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, odakle najviše Hrvata iseljava zbog torture ili iz ekonomskih razloga. I danas, kada su granice otvorene, barem djelomični jednoumni režimi nestali, Hrvati se teško odlučuju za povratak u Domovinu, nerijetko jer su im ovdje u dijaspori obitelji usidrene, djeca, unuci. Svakako na prvom mjestu i ekonomski opstanak igra važnu ulogu u njihovoj odluci da se nastane ovdje za stalno ili čak da uzmu državljanstvo određene države u kojoj žive i rade. Državljanstvom se nisu odrekli Domovine. Njime si žele osigurati samo onu ekonomsku stranu, tj. integriraju se u društvenu zajednicu, ali srce im je uvijek na četiri kotača: svi rado putuju u svoju Domovinu Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu i ne osjećaju se strancima, iako ih se tamo promatra kroz prizmu stranca. Što se tiče političkog djelovanja ili utjecaja na domovinske politike, ovdašnji Hrvati u velikoj mjeri daju svoje glasove na izborima, čime pokazuju svoju neraskidivu vezu s Domovinom i zainteresiranošću za njezin politički i ekonomski napredak. Pokoji se Hrvat odlučio i ulagati u Hrvatsku (u turizmu, kao i u gospodarskom životu otvarajući vlastite tvrtke i zapošljavajući mjesnu radnu snagu). Svoju vjeru, usprkos poznavanju jezika države u kojoj žive, najviše doživljavaju na hrvatskom jeziku i zato pune mjesne crkve kada se sveta misa održava na hrvatskom jeziku. Brinu se oni ekonomski i za svoje roditelje, članove obitelji u Domovini, a putem Caritasa i za ostale u potrebi koliko im mogućnosti dopuštaju….

 

Kolika je važna uloga Crkve kao vodilje u njegovanja odnosa prema matičnoj državi Hrvatskoj, očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta?

 

Koliko su ovdašnji Hrvati privrženi Domovini Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vidi se i po zavičajnim proslavama (Raamska noć, Duvanjska noć, Posavska večer…), kao i po zajedničkoj proslavi Dana hrvatske državnosti i Dana domovinske zahvalnosti. Mladi vrlo rado govore o Hrvatskoj, svjedoče o njoj u svojim školama, pišu često maturalne ili magistarske radnje o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, običajima i vjerskim i onim kulturnim. U očuvanju identiteta svakako najveću ulogu ima Crkva, jer ih ona najviše i može okupiti. Samo jedan podatak nam govori više od bilo kakvih drugih opisivanja: gotovo 40 posto hrvatskih katoličkih obitelji ima svakodnevnu obiteljsku molitvu, 30 posto kada se svi okupe, a i ostalih 30 posto koji se ponekad sjete pomoliti, mislim, zajednički.

 

I na koncu, stižemo i do poveznice vaše župe s našim krajem...

Uz već gore sve rečeno još jedan podatak je važno za istaknuti: razmjena hrvatskih KUD-ova u Austriji i u Domovini, razmjena i posjet hrvatskih škola našoj Školi hrvatskog jezika (s posebnim naglaskom na pohod djece i nastavnika hrvatskih školskih odjela iz Subotice i naš uzvratni posjet), kulturno upoznavanje naše djece i mladih s hrvatskom poviješću na licu mjesta u Domovini (Knin, Vukovar, Zagreb, Varaždin, Zadar, Split, Dubrovnik……), te u zajedničkom slavljenju svetih misa prigodom tih susreta. Svim time potičemo znatiželju djece i mladih da ne zaborave svoje korijene i Domovinu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Još jednu bitnu činjenicu nisam kazao, a ta je da već 20 godina izdajemo listić Povratak kojim obavještavamo vjernike o događanjima u župi, svetim misama, konzularnim danima u Salzburgu, ali i na neki način im stavljamo stalno riječ POVRATAK pred oči..... Nekima je to bilo i motivom povratka u Domovinu.

 

Dražen Prćić