Intervju

 

Srbijanski mediji bruje o predsjedničkim kandidatima, interesira ih spektakl, arena. I gdje je suština onoga o čemu govore? U takvoj medijskoj buci kultura je i dalje negdje u zapećku, kao što su to uostalom i najvažnije teme ovog društva koje je u dugogodišnjoj krizi. I što ćemo sad s tom kulturom u vremenu kada nas razni »snažni, izražajni« likovi muškaraca s bilborda posmatraju s visine poput  »bogova«? Kao i uvijek, i ovo naše aktualno vrijeme karkateriziraju problemi, a čine ga ljudi koji se s tim problemima nose. O slikarstvu, položaju umjetnika, te o funkcioniranju institucije Udruženja likovnih umjetnika Srbije razgovarali smo s akademskim slikarom Miodragom Petrovićem, bivšim predsjednikom ULUS-a, čiji se radovi nalaze u mnogim kolekcijama, počev od Srbije, pa do Engleske, Francuske, Amerike....

 

HR: Zbog čega je erotika glavna tema u Vašem slikarstvu? Možda bi bolje pitanje bilo – zbog čega većinu sadržaja Vašeg slikarstva ispunjavaju žene?

 

Jeste, bolje je Vaše drugo pitanje. Ovako ću to reći. Torzo mi uz kvadratni prostor mojih platna na najbolji način omogućava da se u njemu »igram« svjetlošću i sjenom, koje prate neprekidnu pokretljivost mišića ispod nježne, baršunaste, neponovljive ženske kože. Chiaro – Scuro, dakle na talijanskom, što znači odnos između svijetlog i tamnog, uz odabir samo meni odgovarajućih boja, koje ne moraju biti, a niti prate realne, sugeriraju konstruktivnu dekonstrukciju, distorziju, pokret tijela ili ugao posmatranja i sagledavanja, raščlanjavanja... da bih došao do suštine. Sve žene na mojim platnima su slobodne i oslobođene, rasterećene predrasuda koje im život svakodnevno nameće, same sa sobom, opuštene, snažne i podatne, uronjene u maštu… Ovako bih jezgrovito analizirao vlastiti umjetnički pristup. Dodajem da volim i poštujem žene, što njihove senzibilne »antene« lako prepoznaju i žene predstavljaju moje najvjernije poštovaoce.

 

HR: Bavili ste se i stripom. Ima li danas u Srbiji strip snagu kao angažirana umjetnost?

 

Nisam pesimist ili da citiram velikog slikara Francisa Bacona: »Ja sam optimist bez nade!« Mislim, koliko god strip kojim se danas bave mladi bio angažiran, njegov odjek je marginaliziran i može se nažalost svesti na uzrečicu: Psi laju a karavan prolazi! To nikako ne znači da bi trebali prestati s radom, dapače! Ja sam se davno počeo baviti stripom, objavljivao sam šlajfne u Politici, Bazaru, Studentu, TV Reviji, Dnevniku… ali se zaista ponosim stripovima koje sam u doba režima Miloševića objavljivao s još nekoliko autora u Grafičkoj zavjeri, koju je osmislio moj prijatelj Zoran Penevski u suradnji s Radiom B92. Bio sam oštar »do koske« i bavio se kritikom režima, ni trenutka se ne brinući hoće li će mi se nešto desiti. Naprosto sam morao iz sebe izbaciti opravdani gnjev.

   

 

   

HR: Crtali ste i karikature. Je li ovo naše aktualno vrijeme inspirativno za takav vid stvaralaštva?

 

Karikaturom sam se počeo baviti još kao klinac, a polovinom šezdestih godina, kao student, počeo sam ih objavljivati u Ježu, Studentu, Dnevniku, Ninu, Politici, Bazaru, TV Reviji… Bio sam redoviti sudionik Festivala karikature u Bordigheri i Montrealu. Ovo vrijeme, uostalom kao i sva vremena, jeste inspirativno za karikaturiste. Spomenut ću Dušana Petričića i Predraga Koraksića Coraxa kao najistaknutije. Ipak, nisam siguran da karikature mnogo dotiču vladajuće garniture. Istina je da su Petričića šutnuli iz Politike, ali je on ipak nastavio raditi. Mislim da je to dobro, a parafrazirat ću Bertolta Brechta: »Najbolji način da se suprotstavite lošoj vlasti je izvrgnuti je ruglu i podsmijehu.«

   

HR: Bili ste predsjednik ULUS-a. Koliki značaj za umjetnike ima ovo udruženje? Zašto je važno njegovo postojanje?

 

Bio sam predsjednik ULUS-a od 2003. do 2007., znači dva mandata. Nisam napustio ULUS, i dalje sam član. Otišao sam s mjesta predsjednika kad mi je istekao drugi predsjednički mandat. Kada su nestale elementarne moralne norme, kada su poštenje, obraz i čast devastirani i obezvrijeđeni, započelo je urušavanje svega vrijednog što se naravno odrazilo i na ULUS. U jednom od biltena ULUS-a objavio sam otvoreno pismo članovima ULUS-a u kojem sam ih podsjetio na činjenicu da je ULUS jedno od najstarijih, u kontinuitetu, udruženja likovnih umjetnika u Europi. Podsjetio sam ih na slavne prethodnike, pribavivši iz SANU podatke o svim umjetnicima akademicima članovima ULUS-a. Molio sam ih da ne podležu vlastitim sujetama, podsjetio ih da je za mene, a trebalo bi da je i za njih, čast biti član ULUS-a. Da umjesto razdora iz osobnih interesa pronađu u sebi snage da svi zajedno nadvladamo sve probleme koji su tada bili pred nama. Također sam predložio da svatko od umjetnika da prijedlog, sugestiju, mišljenje, stav… kako bismo modernizirali i prilagodili vremenu Statut udruženja. Nitko se nije javio! A priče po kuloarima i zakulisne rabote su se nastavile i dovele do stanja u kojem se ULUS danas nalazi. Već nekoliko godina se ULUS nalazi na sudu, članstvo je podijeljeno, mnogi nisu upoznati sa situacijom, a mnoge to i ne interesira.

   

HR: Kakav je danas status samostalnih umjetnika u Srbiji? 

 

Status samostalnih umjetnika je jednom reči katastrofalan! Nije bio ništa bolji ni za mog predsjednikovanja, iako su na vlasti bile demokrati. I onda, kao i sada, gradsko tajništvo za kulturu Beograda bilo je dužno da svakom samostalnom umjetniku mjesečno uplaćuje, među nama bijednu, sumu novca za socijalno i zdravstveno osiguranje. Tajništvo to ne čini, ili čini s ogromnim zakašnjenjem, što je dovelo do toga da su samostalni umjetnici opterećeni kamatama ni krivi ni dužni! Sjećam se dobro jedne kolegice koja je 2005. došla kod mene u Cvijetu Zuzorić, sjedište ULUS-a, trudna i uplakana! U općini joj nisu htjeli ovjeriti zdravstvenu knjižicu, iako se porođaj bližio! Razlog koji je službenica navela je bio neplaćen doprinos za zdravstveno osiguranje. Otišao sam do predsjednice općine, koja nam je više puta pomagala i objasnio joj o čemu se radi. Ona je uzela knjižicu, odnijela je službenici i vratila mi je ovjerenu uz riječi: »Morate to pod hitno srediti s Tajništvom za kulturu.« Naravno da sam poduzeo sve što sam mogao, zvao sam nadležne i tražio sastanak, ali uvijek su bili zauzeti ili na putu ili već ne znam gdje! Onda smo osnovali Koordinacijski odbor umjetničkih uduženja, računajući da ćemo biti jači kad smo zajedno, ali do dana današnjeg smo ostali građani drugog reda.

   

HR: Ima li u Beogradu mogućnosti da slikar na »lak« način ima svoj atelje? Kako se »dolazi« do ateljea?

 

Nema! ULUS i ULUPUDS imaju atelierske komisije koje na temelju podnijetih dokaza prave rang listu. »Caka« je u tome da slobodnih ateljea nema, čeka se da neki umjetnik umre i onda se atelje dodjeljuje prvom na listi. Nekrofilno, zar ne?

   

HR: Kako se meni čini u Beogradu je živ galerijski život, otvaraju se brojne izložbe.... Kakvo je Vaše viđenje? Mogu li umjetnici živjeti od svog rada?

 

To je istina. Beograd je veliki grad, ima dosta galerija, a u posljednjih nekoliko godina umjetnici su uspjeli neke neiskorišćene magacine i slične prostore pretvoriti u mjesta za izlaganje, performanse… Ja osobno imam dojam za koji mislim da me ne vara, da se u postojećim galerijama umjetnički savjeti rukovode nepotizmom, pa tako imamo i dobre i osrednje i veoma loše izložbe. To uglavnom nije slučaj s pomenutim magacinima i sličnim alternativnim prostorima. Tvrdim da umjetnici u Beogradu ne mogu živjeti od svog rada! Do prije neku godinu galerije su bile financirane od gradskog tajništva za kulturu, pa je svaki umjetnik mogao tiskati katalog i pokriti makar dio troškova. Danas je to ukinuto. Pošto sam čovjek »u godinama« sjećam se sretnijih vremena kad je Zajednica za kulturu Srbije sa svake iole dobre izložbe otkupljivala po jedan rad. Meni je 1991. godine, imao sam izložbu u Galeriji Kolarčeve zadužbine, Zajednica otkupila rad i namijenila ga Muzeju suvremene umjetnosti. Nisam bio jedini, ovo samo spominjem kao činjenicu.

   

HR: Kakvo je Vaše mišljenje o republičkom proračunu za kulturu? Izdvaja li se dovoljno sredstava?

 

Proračun za kulturu kao i proračun za prosvjetu su sramno mali i ponižavajući! U ovom trenutku mi pade na pamet Konfučije! U jednom od njegovih tekstova sam davno pročitao i upamtio sljedeće: »Vladar koji ne vodi brigu o umjetnicima i pjesnicima neće biti zapamćen u historiji.« Našim vlastodršcima su kultura, umjetnost i prosvjeta zadnja rupa na svirali.

   

HR: Postoji li ovdje po Vašem mišljenju kulturna politika, dugoročna strategija? Treba li takvo što postojati?

 

Ne postoji! A da bi morala postojati, morala bi! Neobrazovani, a puni sebe, vlastodršci ne shvaćaju da su kultura i umjetnost ove zemlje najbolji ambasadori koji svijetu na pravi, normalan i privlačan način prezentiraju ono što je najbolje u Srbiji i što nema granica u razumijevanju.

   

HR: Pričamo o slikarstvu, ali moje je pitanje sada – koje Vas knjige inspiriraju?

 

Od malena neprekidno čitam i ne mislim prestati dok god budem živ. Međutim, ni jedna knjiga me ne inspirira u slikanju, iako mnoge, ako ne već sve, doživljavam u slikama. Postoji ipak jedno djelo koje me je inspiriralo da načinim desetke crteža. Da biste bolje shvatili, prenosim Vam dio mog izmišljenog intervjua s G.G. Markesom, objavljenog na mojoj stranici Bloga B92: »Markes: Zato sam vam i spomenuo stereotipnost, skoro identičnost intervjua koji su objavljivani i zato sam ih odavno prestao davati. Ali, vjerujte mi, iznenadio sam se, iako mnogi nisu čuli za nju, tu moju priču, što ste odmah pošto se sjeli, kazali doslovce, bez ikakvog uvoda  – Najljepši utopljenik na svijetu, pa ste sekundu kasnije dodali  – Esteban.«

 

»Petrović: Kada sam je pročitao ona je u meni izazvala košmar, buru imaginacije! Sve sam jasno vidio, kao na filmu mi se odvijalo pred unutrašnjim očima. Nacrtao sam perom i tušem desetke velikih crteža! Iako mi Mantenjin Krist nije bio ni u primisli, moji estebani su imali slična skraćenja, perspektivu i kompoziciju, to sam shvatio mnogo kasnije… Crtao sam ih, kod nas, u našem jeziku se kaže, u dahu! Neke sam izlagao, većina je kupljena ili poklonjena, vjerujem da mi je ostao jedan, najviše dva crteža. Potražit ću ih kad se vratim i poslat ću Vam jedan.«

 

Razgovor vodio: Zvonko Sarić