Stil putovanja koji me privlači već duže i koji ću kad-tad iskusiti je hodočašće. Interesiraju me svi nivoi, od spoznaje sebe, svojih dubina, upoznavanja sličnih ljudi, na svojim putevima, pa do otkrivanja novih destinacija, svojim nogama.
Trenutačno mi je ovo još daleko zbog male bebe, ali mi nisu daleka istraživanja takvih destinacija i pravljenje lista. O nekima, kao što je Camino de Santiago, već sam pisala. Među poznatim je tu i planina Kailash, o kojoj ću pisati u narednom broju, ali bih počela s putem koji se sam nametnuo za ovaj tjedan.
Postoje planine na koje se ide zbog pogleda. Postoje i one na koje se ide zbog osjećaja da ste, barem na nekoliko sati, zakoračili izvan svakodnevice. Sri Pada na Šri Lanki pripada ovoj drugoj skupini. Njezin vrh nije najviši, uspon nije rezerviran za vrhunske planinare, a ipak je stoljećima jedno od najvažnijih hodočasničkih mjesta otoka. Razlog je neobičan trag stopala na samom vrhu i činjenica da ga različite religije tumače na različite načine. Za budiste je to otisak Buddhina stopala. Hindusi vjeruju da je riječ o otisku boga Šive, dok ga muslimanska tradicija povezuje s Adamom, prvim čovjekom. Jedna planina, jedan kamen i jedan trag tako postaju mjesto na kojem se susreću različite vjere i stoljetne priče.
Sri Pada, poznata i kao Adamov vrh, visoka je 2.243 metra i nalazi se u središnjem dijelu Šri Lanke, okružena zelenim brežuljcima, plantažama čaja i gustim šumama. Izdaleka djeluje gotovo pitomo. No, njezina prava priča počinje tek kada padne mrak.
Na put krećeš dok drugi spavaju
Većina hodočasnika uspon započinje tijekom noći, kako bi na vrh stigli prije izlaska sunca. Staza ima tisuće stepenica, pa se ono što na karti izgleda kao relativno kratko putovanje pretvara u višesatni uspon. Uzbrdo kreću obitelji, stariji ljudi, djeca, redovnici, lokalni stanovnici i putnici iz cijeloga svijeta. Noćna staza gotovo nikada nije potpuno tiha. Svjetla lampi vijugaju uzbrdo, čuju se razgovori, molitve i zvona, a uz put se nalaze mali štandovi s vodom, čajem i hranom. Na vrhu se nalazi malo svetište i čuveni kamen s udubljenjem koje podsjeća na ljudsko stopalo. Upravo oko njega ispreplele su se stoljetne priče. Budisti vjeruju da je Buddha ostavio trag tijekom svog posjeta Šri Lanki, hindusi ga pripisuju Šivi, dok islamska tradicija govori o Adamu koji je nakon izgona iz raja upravo ovdje prvi put stao na Zemlju. Možda je upravo u tome najveća zanimljivost Sri Pade. Nitko nije dokazao čiji je trag, ali svatko ima svoju priču.
Ako se na vrh stigne dovoljno rano, počinje čekanje. Temperatura može biti iznenađujuće niska nakon višesatnog uspona. A onda se horizont počne mijenjati. Prvo se pojavljuje tanka svjetlost, zatim se planine ispod vas polako odvajaju od tame, a Šri Lanka se počinje otvarati u svim smjerovima. Poseban je prizor sjena same Sri Pade koja se, zahvaljujući položaju sunca i planine, projicira na okolni krajolik. Izgleda gotovo nestvarno, kao da se pred očima pojavljuje golemi trokutasti obris.
I tu se vidi zašto ljudi na Sri Padu dolaze generacijama. Nije stvar samo u tome da ste se popeli na 2.243 metra. Stvar je u putovanju prema vrhu, u ljudima koje ste susreli, u umoru, čekanju i onom kratkom trenutku kada se pred vama pojavi novi dan.
Za razliku od mnogih svjetskih vrhova, Sri Pada nije planina koju treba »osvojiti«. Ovdje se na vrh dolazi s poštovanjem. Hodočašće je važnije od samog dolaska. Glavna sezona traje otprilike od prosinca do svibnja, kada su vremenski uvjeti povoljniji, a staza posebno živa. Iako uspon nije tehnički zahtjevan, nekoliko tisuća stepenica nakon nekoliko sati hoda i te kako će se osjetiti. Dobre cipele, dovoljno vode i sloj toplije odjeće za vrh zato su više nego dobrodošli. Najljepše je ne žuriti. Sri Pada nije mjesto za utrku. Ako već putujete toliko daleko, dopustite planini da vam uzme vrijeme.
Možda ćete na kraju zaboraviti koliko je stepenica bilo. Ali vjerojatno ćete zapamtiti onu malu točku svjetla na stazi ispred sebe, ljude koji hodaju prema istom cilju i osjećaj da ste na vrhu planine koja već stoljećima pripada svima, a istodobno svakome znači nešto sasvim drugo.
Neke se planine jednostavno ne posjećuju samo očima. Neke se moraju doživjeti.
GKM
