Na fotografiji uslikanoj ‘30-ih godina prošloga stoljeća u Subotici, u gradskim bunjevačkim nošnjama su Lozika Francišković, udana Dulić, rođena 1910. godine, i njena sestra od strica Marga Francišković, udana Sudarević. Nije poznato od kog je materijala ruvo u kojem su, no Lozikina kćer Dubravka Dulić Galfi, koja nam je ispričala priču vezanu za fotografiju, pretpostavlja da je u pitanju ljetna nošnja i da su sestre fotografirane na Bršančevo (Tijelovo) ili za Gospojinu.
»Moja mama (lijeva na slici) je kupovala cipele isključivo kod Bate, pa su tako i ove na njoj iz te poznate obućarske radnje. Marame su bile lionske, a ruva im je šila snaš Nanča, u to vrijeme čuvena šnajderka«, priča nam Dubravka.
Njena mama, koja je bila jedinica, rođena je u tzv. Franciškovom šoru, koji se nalazi s lijeve strane iz pravca Subotice, prije Male Bosne i prema Hrvatskom Majuru. Taj šor salaša, kako kaže, više ne postoji, ostao je još samo njihov salaš čitav, ostali su porušeni.
Tamo je živjela do polaska u školu. 
»Kad je krenula u tadašnju tzv. kersku škulu, preselila se kod svoje majke u grad, u ovu kuću u kojoj živim sa svojim suprugom i sinovljevom obitelji, u Ulici Ruđera Boškovića. Tako je moja unuka Lucija, koja ima deset godina, peta generacija na ovoj adresi. Inače, u to vrijeme čest je bio slučaj da se roditelji, kada bi im ponestalo snage za rad, presele u grad, a na salašu bi ostao netko od djece, tamo osnovao svoju obitelj i nastavio raditi na zemlji. Nakon što je majka umrla, kad je moja mama bila odrasla cura, tu su se doselili mamini roditelji.«
Dubravka dalje navodi kako se njena mama redovito oblačila u ruvo za svečane prilike i blagdane.
»Imala je sedam svila (lionskih) i, budući da su bili dobrostojeća obitelj, za velike svece uvijek je dobijala novo ruvo, a materijal su kupovali tu u Subotici.«
Od mame joj je ostalo puno bunjevačke nošnje, a kada su rušili staru kuću na današnjoj adresi i gradili novu, Dubravka je dosta tog prodala i darovala.
»Prodala sam i darovala puno ruva, tkanih ponjavica, pregača i dr. Darovala sam ih snahinoj mami, potom u Lovran drugoj priji. Prodala sam svojedobno i puno šlingeraja tavankutskoj župi, potom časnoj sestri Eleonori Merković, a nešto tog sam i sačuvala mojoj unuci Luciji, koju smo inače krstili u jednom ruvu u kojem je kršten moj otac. Također, sudjelovala je u povorci za Dužijancu prošle i pretprošle godine.«
Priča o ovoj fotografiji nastala je zahvaljujući činjenici da je već bila objavljena u Hrvatskoj riječi, u izvješću s predavanja održanom u subotičkom Gradskom muzeju o utjecaju mode na svečane ženske bunjevačke nošnje i tragom toga dovela sugovornicu Dubravku Dulić Galfi u našu redakciju.
I. Petrekanić Sič