Kako je neobičan ovaj život. Čovjek samo žuri i trudi se da stekne bolje, više, veće. Samo brine o tome što će misliti kolege, susjedi, rodbina. Previše radi, previše se muči, izgara za imetak i poziciju, za ugled među ljudima, a je li to u konačnici važno? Je li moderan čovjek, opterećen materijalizmom, u stanju prepoznati duhovne vrijednosti i za njih se boriti? Je li svjestan cilja kojemu ide njegov život i prolaznosti svega materijalnog? Često, i kad kaže da jeste, i dalje živi kao da nije.
Bogu je čovjek previše dragocjen, on ga ljubi toliko da je žrtvovao svoga Jedinorođenca za njegovo spasenje. Zato ga ne može prepustiti propasti, te ga stalno opominje da spasenje nije u materijalnom svijetu, podsjeća na duhovne vrijednosti, na to da se naš život nastavlja poslije ovozemaljskog puta. Čak i oni koji se smatraju dobrim vjernicima trebaju ponekad podsjetnik na prolaznost svega ovog oko nas, te na to da pravi život počinje tek kada se ovaj završi.
Križ je dio puta
Isus nas ove nedjelje kroz službu riječi opominje: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?« (Mt 16,25-26b). Život čovjekov nije ovaj svijet i ono što mu se ovdje nudi. Naprotiv, ovaj život može mu ugroziti onaj pravi, vječni, za koji smo stvoreni. A da bi došli do konačnog odredišta našega puta u vječnosti potrebno je prihvatiti križ i ići za Kristom. Nema pravog puta bez križa. Isus nam to nikada nije ni obećao, križ je dio vjerničkog života.
Prorok Jeremija u ulomku kojega čitamo ove nedjelje žali se Bogu na težinu svoga poslanja. On, kojega je Bog izabrao za svoga glasnika, mnogo je trpio jer je bio u službi Božjoj. Narodu se nije svidjelo ono što im Bog po proroku poručuje, te su Jeremiji nametnuli mnoge patnje. On se jada Bogu, ali ne sustaje, nego služi Gospodinu sve do kraja. Bog mu je povjerio poslanje i on od toga ne odstupa.
Naša je pripadanje Kristu istovremeno i naše poslanje. To znači svjedočiti vjeru i ostajati uz Gospodina uvijek, i kada je to jednostavno i kada nije. Kršćanin je onaj koji je Kristov, tko, kao i njegov spasitelj, ne ostavlja križ, nego ga hrabro nosi. Tako čuva onaj svoj vječni život kojemu ide u susret. Jer cilj čovjekov nije uživati na ovome svijetu, biti ugledan i bogat, cilj je stići jednom u Božje kraljevstvo. To podrazumijeva razne žrtve, odricanja i prihvaćanja patnje, jer sve je ovdje uzaludno ako nas odvede u vječnu propast. Ne prijeti nam Isus, nego nas upozorava da promislimo o svojim prioritetima dok još imamo vremena. On želi naše spasenje, pa za njega se i žrtvovao, zato ne može dopustiti da nastavimo hoditi krivim putovima.
Život po Božjoj volji
I Pavao nam ove nedjelje slično poručuje: »Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno« (Rim 12,2). Ponude svijeta djeluju primamljive, djeluju kao da u njima nema križa, ali one su samo varka i ne dovode nas do vječnog života. Koliko god sada o tome ne mislili jer imamo malo godina, ili sve u ovom životu ide dobro, svatko se u konačnici želi naći u zajedništvu sa svojim Spasiteljem. No, da bi se to dogodilo već sad moramo živjeti po njegovoj volji, onako kako je njemu milo, nositi svoj križ i ići za njim.
