Usred goleme australske pustinje, gdje se horizont čini gotovo beskrajnim, iz ravne crvene zemlje izranja golema stijena. Ne treba joj ni grad, ni cesta, ni neki poseban znak da bi privukla pažnju. Dovoljna je sama ona. I baš oko nje, u svojoj avanturi kroz Australiju, ovih dana pedale okreće Snežana Radojičić, a ja joj se želim približiti pisanjem.
Uluru se uzdiže 348 metara iznad okolne ravnice, a njegov je obod dug oko 9,4 kilometra. Ovaj golemi pješčenjački monolit oblikovali su milijuni godina geoloških procesa, erozije, vjetra i vode. Ono što danas vidimo zapravo je samo dio mnogo veće stijenske mase koja se proteže duboko ispod zemlje. A onda se dogodi kiša. U jednom od najsušnijih dijelova Australije kada stigne voda, Uluru pokazuje sasvim drugo lice. Slijeva se niz njegove strme strane i može stvarati slapove visoke i do stotinu metara. Pukotine, udubine i špilje oko podnožja također svjedoče o dugotrajnoj igri vode i kamena. No Uluru nije samo geološko čudo.
Stijena koja priča
Za Aboridžine, tradicionalne vlasnike ovog kraja, Uluru je živi kulturni krajolik. Njihov odnos prema zemlji temelji se na Tjukurpi – sustavu zakona, znanja, duhovnosti i priča koje povezuju ljude, životinje, biljke i zemlju. Prema predaji, njihovi preci su putovali ovim krajolikom, oblikovali ga i ostavili pravila prema kojima se živi. Njihove priče nisu zapisane samo u knjigama. One su utkane u stijene, špilje, vodene površine i staze kojima se danas kreću posjetitelji. Zato je Uluru za Aboridžine mnogo više od stijene. Ovo je sveto mjesto u vjerovanju i kulturi Aboridžina, vezano za njihov mit o stvaranju svijeta nazvanom Vrijeme snijevanja. Ono što turist vidi kao spektakularan prizor, za njih je mjesto s vlastitim sjećanjem i značenjem. I upravo je to ono što Uluru čini toliko zanimljivim, pred njim se sudaraju dva načina gledanja na isti krajolik.
Od Ayers Rocka do Ulurua
Danas gotovo svi koriste ime Uluru, ali nekada je svijetu bio poznat kao Ayers Rock. Ime su mu dali europski istraživači u 19. stoljeću, a tijekom desetljeća mjesto je postalo jedno od najpoznatijih australskih turističkih atrakcija. No, povijest nije bila jednostavna. Godine 1985. tradicionalnim vlasnicima Aṉangu, aboridžinskom narodu, vraćeno je vlasništvo nad nacionalnim parkom Uluru-Kata Tjuta. Parkom se danas zajednički upravlja s australskim vlastima, a ta je promjena označila važan trenutak u priznavanju tradicionalnog odnosa Aṉangu naroda prema zemlji.
Još je vidljiviji simbol te promjene odluka o penjanju na Uluru. Godinama su se turisti uspinjali na vrh stijene, iako su Aṉangu desetljećima molili posjetitelje da to ne čine jer je Uluru za njih sveto mjesto. Od 26. listopada 2019. penjanje je trajno zabranjeno.
Uluru ima društvo
Ako je Uluru samotnjak, nije baš sasvim sam. Oko 32 kilometra dalje nalazi se Kata Tjuṯa, skupina od 36 golemih kamenih kupola. Najviša se uzdiže oko 500 metara iznad okolne ravnice, a staza Valley of the Winds vodi kroz dramatične prolaze između njih.
Zajedno, Uluru i Kata Tjuṯa, čine nacionalni park koji je 1994. upisan na UNESCO-ov Popis svjetske baštine zbog svojih iznimnih prirodnih i kulturnih vrijednosti.
Iako na fotografijama pustinja često izgleda kao beskrajno prostranstvo crvene zemlje i ničega više, ovaj krajolik itekako živi. Ovdje rastu brojne biljne vrste, žive ptice, gmazovi i sisavci, a tradicionalno znanje Aṉangu uključuje poznavanje hrane, vode, ljekovitih biljaka i načina upravljanja zemljom.
Možda je zato najljepše Uluru promatrati bez žurbe. Ujutro je drugačiji nego pod podnevnim suncem, a predvečer ponovno mijenja boju. Crvena prelazi u narančastu, ružičastu, ljubičastu i tamnu boju pred noć. Stijena koja je cijeli dan izgledala golemo i nepomično odjednom djeluje gotovo živo. I tada postaje jasno zašto Uluru nije samo jedno od najpoznatijih mjesta Australije. On je spoj prirode i kulture, geologije i sjećanja, prošlosti i sadašnjosti. Spoj za divljenje i strahopoštovanje.
G. K. M.
