Stara fotografija kioska pored Željezničkog kolodvora u Subotici budi sjećanja na neka davna vremena kada su ove, najčešće improvizirane (lim, plastika) mini trgovine naprosto dominirale gradskim ulicama. Dodatna inspiracija bio je i elaborat o privremenim objektima u gradu Subotici i kupalištu Palić koji je svojevremeno (1969.) uradio subotički Zavod za urbanizam i geodeziju. Prema navodima ove studije 1968. godine u gradu je postojalo 102 kioska, a godinu dana kasnije pridodan je još 41 privremeni objekat (u najvećem broju na današnjoj Mliječnoj tržnici). Pa sam tako osjetio potrebu napisati nešto o ovim objektima koji su bili neraskidivi dio naše urbane prošlosti. Zbog toga ova moja priča pomalo zalazi u okvir osobne memorabilije i dotiče se samo određenih kioska iz moje mladosti.
Najranije djetinjstvo sam proveo u Kertvarošu, u crveno-bijelim četverokatnim kulama preko puta Elektrovojvodine i jedno od najranijih sjećanja vuče me na početak sedamdesetih godina prošloga vijeka kada sam skupa s roditeljima često odlazio do limenog kioska pored Trgoprometove samousluge. Tata je redovito kupovao dnevni tisak (Politika, Sportske novosti), mama ilustrirane tjednike (Bazar, Svijet), a ja nisam propuštao priliku da se, uz svoje stripove, redovito dodatno ‘ogrebem’ za neku sitnicu tipa samoljepive sličice, žvakaće gume bazooka i sl.). Budući da mi je i baka s očeve strane stanovala u našem neposrednom susjedstvu, često sam i s njom pohodio ovaj ‘magični’ kiosk, koristeći se već navedenom tehnikom ‘žicanja’. I tako sam se, već odmalena, ‘navukao’ na kupovinu u privremenim objektima – gradskim kioscima i upražnjavao ovu aktivnost praktično sve do njihovog nestanka sa subotičkih ulica. Jer, kiosci su mi jednostavno ušli ‘u krv’.
Kada sam krenuo u prvi razred osnovne škole (Jovan Jovanović Zmaj) na Radijalnom putu gdje sam na samom početku istoga i stanovao na broju 3 (Ulica Aleja maršala Tita), silom prilika ‘morao sam promijeniti kiosk’. Sada sam, bez roditeljske pratnje, išao u kupovinu do tzv. privremenog trgovačkog objekta koji se nalazio na završetku Ulice Dimitrija Tucovića (Borovo ulica) i praktičnog početka Radijalca (danas se tamo nalazi veliki kružni tok). Od mjesečnog džeparca redovito sam kupovao stripove i žvake, ali i autobusne karte s kojima sam ‘šesticom’ putovao do stadiona Bačke, gdje sam trenirao nogomet. Kiosk je bio mnogo veći (za razliku od onog u Kertvarošu koji postoji i dan danas) i često sam morao čekati u redu, osobito u ranijim jutarnjim satima kada su tvornički radnici prije posla kupovali ‘bombice’ (‘unuče’ od milja, mala staklena boca od 1 dcl) pelinkovca, vinjaka i rakije. U srednjoj školi (Gimnazija) počeo sam redovito kupovati Sportske novosti (čitao za vrijeme škole) i u dogovoru s trgovkinjom, kao stalna mušterija, imao ostavljen (rezerviran) primjerak na strani. Kao već stariji srednjoškolac, zimi sam poput mnogih svojih vršnjaka, volio ići gledati hokejaške susrete Spartaka na Gradskom klizalištu, ali gotovo niti jedan moj odlazak nije prošao bez obvezatnog bureka u malenom kiosku koji se nalazio s lijeve strane zgrade Sokolskog doma (nekadašnje kino Jadran). Kiosk je bio usput, burek odličan način da se zagriješ osobito ako je bila hladnija zimska večer. Kada sam počeo izlaziti u grad i sjedeti na Majmunu, sati kvalitetnog gluvarenja i beskonačnih razgovora s prijateljima istomišljenicima kvalitetno su obogaćivani grickanjem suncokreta i sjemenki od bundeve. ‘Crne’ i ‘žute’ špice kupovale su se u prigodnim kioscima (u Ulici Matije Gupca, kod nekadašnje srednje škole Svetozar Marković, a tako je i danas (kiosk na početku Radijalca). Odlaskom na studije (Osijek) često sam putovao vlakom i prije ukrcavanja kupovao sam tisak na kiosku u Lenjinovom parku (donedavno je bio još tamo, ali je zatvoren). 
Subotički kiosci ostaju neraskidivi dio naše zajedničke prošlosti i poveznica nekih starih s današnjim modernim vremenima. 
D. P.