Martin Nađ, po rođenju je Monoštorac, po zemljama u kojima je radio Europljanin, a po upornosti da svoje zamisli dovede do kraja vizionar koji ne odustaje. Danas mu je adresa u Somboru, a upravo u njegovoj somborskoj radionici nastaju ručno rađeni satovi. Dvadeset pet ih je već prodano, iako je do sada izrađen tek testni primjerak.

Od modelarstva do ozbiljnog posla

Martin je prvi put u inozemstvo otišao s roditeljima 2015. godine, nakon završene srednje poljoprivredne škole. Kao i mnogi drugi u to vrijeme, i njegova je obitelj otišla u inozemstvo u potrazi za boljim životom. No poslovi koje je ondje radio nisu bili njegov san pa se nakon godinu dana vratio u Monoštor. Nakon tog povratka njegov je daljnji put, na neki način, odredio nastavnik tehničke kulture u osnovnoj školi Borivoje Ristić, koji je znao zainteresirati monoštorske učenike, pa tako i Martina, za modelarstvo. 
»Bio mi je to hobi i u srednjoj školi, ali ništa što bih mogao staviti u svoj životopis. Ipak, javio sam se hrvatskom poduzetniku i inovatoru Mati Rimcu. Znao sam iz medija da oni cijene modelarstvo i vidio sam tu svoju šansu. Mate mi se javio i pozvao me da dođem, ali tada još nisam imao hrvatsko državljanstvo. Umjesto kod Rimca, ponovno sam otišao u Njemačku. U međuvremenu su se stekli uvjeti da ipak odem. Bilo je to ljeto 2016. godine«, kaže Martin. 
Ono što nije kazao, a što je ostalo zabilježeno u hrvatskim medijima jeste način na koji se prijavio za posao. Uz pisani životopis poslao je i video zašto želi posao baš u Rimac Automobilima. Tako je Martin počeo »peći zanat«. Radio je na programu električnih bicikala, a kasnije i na automobilima. 
»Svi su se dijelovi izrađivali od karbona. Najprije sam počeo obrađivati karbon, zatim sam prešao na sklapanje dijelova od karbona, potom na sklapanje automobila, a na kraju i na prototipove.«
Pojašnjava da kada automobil treba krenuti u proizvodnju, najprije se izrađuje prototip. 
»Sve ono što inženjeri projektiraju zapravo je pretpostavka. Zato su potrebni ljudi koji mogu odraditi inženjerski zadatak, a to je u proizvodnji najzahtjevnija pozicija. Ja sam se tu zadržao i najduže. Posao mi je bio pratiti sklapanje automobila i obavljati osnovna testiranja vozila u krugu tvornice«, priča Martin o svom iskustvu.

U svijetu formule

Nakon dvije godine odlučio je da je vrijeme za novi korak.
Jedno ranije poznanstvo s lovcem na talente iz Red Bulla pomoglo mu je da ode u Italiju, u Toro Rosso, talijansku momčad Formule 1 u vlasništvu Red Bulla. 
»Bili su tada negdje na sredini poretka Formule 1. Doći prvi put u Formulu 1, i još u takav tim, za mene je bilo odlično iskustvo. Počeo sam od najtežeg posla – rezanja karbona. Kasnije sam prešao na sklapanje malih komponenti, zatim na veće komponente, a potom na sklapanje gotovih dijelova«, priča Martin o poslu u Bologni, gdje se zadržao oko godinu dana.
Kao netko tko je taj magični svijet automobilizma vidio iznutra, Martin kaže da je sve mnogo manje glamurozno nego što nam se čini, a radni dan traje od 14 do 16 sati.
U nekom trenutku Martin je osjetio da je i ova životna etapa završena, vratio se kući i upisao studij novinarstva u Novom Sadu. No, poziv iz Williamsa bio je poziv koji se ne odbija i otputovao je za  Englesku. Ali ta engleska avantura trajala je tek mjesec i pol dana, jer je Martin odlučio vratiti se posljednjim letom prije lock downa 2020. godine. 

Pravi trenutak za vlastitu ideju

Taj ponovni povratak zbog globalne pandemije bio je prekretnica, jer je ovaj poduzimljivi Monoštorac znao da je došao trenutak da razvije svoju vlastitu ideju, a ne da radi za drugoga. Polako je kupovao strojeve, izrađivao svjetleće reklame, ali paralelno je radio na svom unikatnom satu. 
»Sin mi se rodio 2023. i tada sam odlučio da ću na tom projektu početi ozbiljno raditi. To znači da sam postavio nekoliko ključnih točaka i na osnovu toga krenuo s projektiranjem. Narednih godinu dana radio sam, poslije posla, uz dijete, na projektiranju, modeliranju, s 3D štampom. Kada sam vidio da mogu to napraviti, da je ideja održiva, trebalo je cijeli pothvat dovesti do kraja«, kaže Martin. 
To je značilo ulaganje ozbiljnog novca, ali i proizvodnog znanja, jer njegov plan bio je sve, osim mehanizma, proizvesti u vlastitoj radionici. 
»Tada je to bio hobi, koji je imao potencijal da postane biznis. Zato sam postupno radio«, kaže Marko. Za materijale je odabrao karbon i titan, dva materijala koja su mu bila poznata iz Rimac Automobila i Formule 1, ali su zahtjevni za rad. 
»Nisam imao mentora, nisam imao koga pitati, sve sam radio sam. Od ideje do prvog sata marke Merilo prošle su tri godine. Projektiranje je trajalo godinu dana, godinu dana isprobavanje mogu li ja to napraviti, i u trećoj finalnoj godini shvatio sam da imam proizvod koji jako dobro izgleda«, priča Martin. 
Ali taj proizvod trebao je naći svoje mjesto među već poznatim svjetskim brendovima. Od onih poznatih i preskupih, manje skupih, mikrobrendova do independent (neovisnih) urara. 
»Trenutačno su u svijetu popularni independent satovi. Tko ima novca, više neće kupiti Rolex, jer ga može kupiti svatko tko ima novca, čak više ne ni toliko puno novca, jer se kopija može kupiti za nekoliko stotina eura. Independent satovi se teško mogu kopirati, jer se prave u malim serijama. Imaju puno dijelova i ono što se kod independent satova prakticira je izrada personaliziranih primjeraka«, priča Martin i pokazuje svoj prvi primjerak od karbona i titana na kojem je osim mehanizma sve dijelove napravio sam, a posebno izdvaja poklopac koji je napravljen tako da se odvrće i zavrće.
Sve što je radio Martin je snimao i objavljivao, i za tri godine njegovi pratitelji na Instagramu i oni koji su gledali videe na Youtubeu pratili su svaki njegov korak, poteškoću, napredak, dilemu. 
»Supruga je zaslužna za ovakvu vrstu marketinga. Ja bih to radio kao brend. Ali ona je rekla ne, ti si brend, ljudi vole čuti tvoju osobnu priču, umiješ to ispričati. I tako je krenulo. Prvi video snimio sam kako radim na strugu, u 60 sekundi rekao sam što radim, da prvi puta radim na strugu, da se mučim. Taj video je na Tik Toku imao oko 150.000 pegleda, na Instagramu oko 200.000. Ljudi su zasićeni savršenim stvarima, hoće vidjeti realnost«, objašnjava Martin. 
Nakon prvog videa snimio ih je još tridesetak, pa su njegovi pratitelji mogli pratiti kako je nastajao unikatni sat.
Prvi sat prodan je jednom mladiću iz Crne Gore koji radi u Majamiju i do sada je prodano 25 satova. »Kupili su satove, platili ih, a rok izrade je šest do 12 mjeseci. Plan mi je proizvodnja 25 do 30 satova godišnje, što znači da je meni jednogodišnja proizvodnja prodana. Cijena sata je 4.000 eura, prodani su u sedam država, a kupci su ljudi iz ove regije koji žive vani. Dvije su vrste kupaca – oni koje žele imati unikatni sat i oni koji vole priču koja prati ovaj sat od ideje do konačnog proizvoda«, kaže Martin koji u radionici sada provodi i 10 do 15 sati. Kako kaže, u svijetu independent urara mnogo više vremena se provodi na izradi alata nego samog sata. Jer takvi specifični alati ili ne postoje ili su previše skupi.
 Z. V.