Početkom kolovoza vatra je buknula na desecima lokacija u Srbiji, od juga zemlje do Vojvodine, a najteža situacija bila je u Deliblatskoj pješčari. Vatrogasci, vojska, šumarske službe, dobrovoljci i helikopterske posade danima su se borili s vatrom koja je, potpomognuta vjetrom, mijenjala smjer i ponovno se razbuktavala.
Prvo pitanje koje se postavlja jest – tko je odgovoran? Stručnjaci upozoravaju da se veliki broj požara povezuje s ljudskim djelovanjem. Bacanje opuška, paljenje vatre na neprikladnom mjestu, spaljivanje trave i naročito žetvenih ostataka mogu biti dovoljni da izazovu požar. Da ne spominjemo ono najgore – namjerno izazivanje požara. 
U ovoj priči o uzrocima važne su i klimatske promjene. Rekordne temperature, dugi toplinski valovi, suša i osušena vegetacija čine prirodu mnogo spremnijom da se zapali i mnogo težom za gašenje.
Posljedice nisu samo ono što vidimo u medijima: izgorjela stabla, crni krajolik i kuće kojima se vatra približava. Požar uništava staništa, ekosustave, biološku raznolikost, poljoprivredne površine. A ono što je izgorjelo za nekoliko sati može se vraćati desetljećima. Da ne govorimo o rizicima za živote vatrogasaca i stanovništva.
Prema ocjeni struke, odgovor službi na najkritičnijim požarištima bio je ozbiljan. U gašenje su uključivani dodatni ljudi i tehnika, helikopteri i teška mehanizacija, a u pojedinim područjima i vojska. Slično je bilo i u Hrvatskoj, gdje su u obranu ugroženih područja kod Omiša bile uključene velike vatrogasne snage i protupožarni zrakoplovi.
Problem je, kako dodaju stručnjaci, što se sustav uglavnom aktivira kada vatra već bukne. Stoga je prevencija tu važna stavka. Uz apele da se ne pali strnjika i ne baca opušak, potrebni su nadzor, edukacija, kažnjavanje neodgovornih i sustavno uređenje prostora. Jer ako ekstremne vrućine i suše postaju učestalije, morat ćemo, kako poručuju stručnjaci, naučiti živjeti s većim rizikom od požara.
D. B. P.