Ima tako poslova koji su po svojoj prirodi besmisleni, ali su po formi ipak čak i simpatični. Djeca će, recimo, uvijek u pijesku vidjeti idealan materijal za gradnju dvoraca iz snova, bez obzira na to što su i sama svjesna da ih može uništiti pad lopte ili slučajni nagaz stopala. Ljudi će, recimo, nešto slično graditi od leda – pa čak i prave hotele – svjesni i njihovog ograničenog vijeka trajanja do prvog zatopljenja, ali i činjenice da na tome mogu dobro zaraditi. Ima, naravno, i onih manje lijepih poslova koji su i po svojoj prirodi i formi potpuno besmisleni, apsurdni čak. Brojni robijaši svjedočili su o ručnom premiještanju velikih komada kamenja s točke A na točku B, sve s isključivim ciljem da im se kroz težak rad život ogadi. A ima tako poslova koji su i po svojoj prirodi i formi jednostavno ogavni i odvratni. Jedan od njih je i noćno žvrljanje po zidovima na tek prefarbanim površinama.
Jedan od takvih ogavnih i odvratnih noćnih poslova odigrao se ovih dana u našem gradu nakon što je na podvožnjaku na Segedinskoj cesti prvo prefarban, a već nakon dva dana ponovno ispisan grafit »Blokaderi teroristi«. Naime, mladi aktivisti pokreta Kreni-promeni u nedjelju su grafit te sadržine prekrili nanosom sive boje da bi pod okriljem noći većem dijelu javnosti nepoznati aktivisti ispisali istu poruku.
»Što je tu sporno?«, zapitat će se otupjeli građanin. »Pa grafita čak i sramnije sadržine bilo je i ranije a ima ih i sada po gradu.«
»Sporno je«, odgovorit će mu osviješteni građanin, recimo iz pokreta Kreni-promeni, »upravo to što je takvih grafita bilo i dalje ih ima po gradu. Sporno je što netaknut, gotovo kao umjetnički mural, kod nekadašnje Prve kasarne već dugo stoji grafit s natpisom ‘Ratko Mladić’, a da to nadležne komunalne službe ne samo da nisu prefarbale nego ni lokalna samouprava i policija nisu ništa učinile da se izvršitelji pronađu i primjereno kazne«.
»Pa to je sloboda izražavanja, prošla su vremena jednoumlja i verbalnog delikta kada se i za ispričani vic išlo u zatvor. Uostalom, ne može se po svim kvartovima postavljati noćne policijske patrole koje će čekati da se pojavi netko s fantomkom na licu i sprejem u ruci«, odgovorit će otupjeli građanin već vidno zamoren bespotrebnim dijalogom.
»Sloboda izražavanja ne podrazumijeva da se novouspostavljeni termin blokaderi izjednačuje s pojmom terorizma. Terorizam će, dragi moj, prije biti svaki anonimni i do sada neotkriveni poziv o postavljenim bombama u vlakovima jer se na taj način paralizira željeznički promet u cijeloj državi. Pod pojam terorizma prije se može podvesti otvaranje željezničkog kolodvora u Novom Sadu uz hvalospjeve da je on najsuvremeniji i najsigurniji u cijeloj Europi, a da samo nekoliko mjeseci nakon toga ispod njegove pale nadstrešnice pogine šesnaest ljudi. Stoga je nazivati ljude koji zbog toga prosvjeduju i s vremena na vrijeme blokiraju ceste, ukazujući da ništa nije urađeno na otkrivanju odgovornih, ne samo licemjerno nego i drsko i potencijalno opasno«, odgovorit će mu, vidno uzrujan, osviješteni građanin, recimo iz pokreta Kreni-promeni.
»Zašto opasno?«, zapitat će nezainteresirano otupjeli građanin.
»Zbog toga što se na taj način javno demonstrira ono što se tajno planira u određenim manjim, ali zato moćnim krugovima. Zbog toga što se nacrtana potencijalna meta na pojedinačna čela slovima uopćava i odnosi se na svakoga tko misli kao ‘blokaderi’ ili se i sam tako ponaša«, reći će osviješteni građanin, trudeći se svim silama da takav postane i sugovornik mu.
»Pa zar nije onda bolje gledati svoja posla i ne miješati se ni u jednu gomilu?«, odgovorit će otupjeli, obradovan ispravnošću vlastitog zaključka.
»Jeste, naravno. Pod uvjetom da nemaš ni svijesti, ni savjesti ni empatije. U protivnom, zdrav će te razum natjerati da digneš glavu iz pijeska, otvoriš oči i vidiš što se oko tebe događa. A događa se upravo to da na grafite koji pozivaju na otvorenu mržnju ili slave zločince, s izuzetkom malog broja hrabrih ljudi, ne reagira nitko: ni lokalna samouprava, ni policija, ni tužiteljstvo... Nitko od njih prstom nije maknuo da se otkriju počinitelji koji na privatne kuće izlivaju crvenu farbu ili bez ikakvih problema žvrljaju po zidovima u gradu«, učiteljski strpljivo pokušat će mu objasniti osviješteni građanin, recimo iz pokreta Kreni-promeni.
»Pa oni i tako pušu u istu tikvu«, poklopit će ga otupjeli, opet s tisuću puta ranije ponovljenim zaključkom.
»Da, zbog toga i mi isto čekamo: da ih otpušemo olovkom«, zaključit će osviješteni.
Z. R.