Juliana Beretić rođena je 1984. u Bobingenu (Njemačka), kao drugo dijete rođenih Somboraca Josipa i Margite, rođ. Jurišić. Odrasla je u Augsburgu uz sestru i brata. Pohađala je glazbenu gimnaziju, svirala u orkestrima i 2004. maturirala iz violončela. U Družbu Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje stupila je 2004. u Dubrovniku, u novicijat 2005. u Fonte Nuovi u Italiji, a zavjete je položila u Blatu: prve 2007., a doživotne 2013. Drugu godinu novicijata provela je u Novskoj. Tijekom novicijata radila je u vrtiću, pomagala u školi u blagovaonici te u sestrinskome staračkom domu, svirala na misama, radila u vrtu... Poglavari su odlučili da upiše Katehetski institut pri KBF-u u Zagrebu 2008., uz koji je pohađala orguljaški tečaj. Godine 2009. poglavari su odlučili da nastavi filozofsko-teološki studij u Rimu, gdje je u vrhovnoj kući obavljala službu sakristanke, pomagala u administraciji, crkveno-pravnim i prevoditeljskim poslovima. Diplomirala je 2014. na Papinskom sveučilištu Antonianum. Nakon studija premještena je u Blato, gdje je bila vjeroučiteljica, vodila zborove te dječju dobrotvornu radionicu Biseri Očeva milosrđa. Od 2022. nastavila je katehetski i pastoralni rad u Valpovu. Od 2015. bila je odgojiteljica kandidatica i postulantica, a od 2019. i savjetnica provincijalke. Od 2019. do 2025. bila je glavna urednica glasila Tebi Majko. Misijski križ primila je 6. lipnja 2025. u Zagrebu-Šestine. Od srpnja 2025. djeluje u sirotištu Nuestra Señora de la Misericordia u Limi (Peru). Od početka 2026. godine predaje u istoimenoj srednjoj školi vjeronauk te je odgovorna za pastoral nastavnika i učenika te škole. U sirotištu je odgovorna za najstariju skupinu djevojaka Sveta Rosa, pomaže sestrama oko računovodstva sirotišta i zajednice.
► Koliko je somborsko i bačko podrijetlo, a koliko obitelj oblikovala Vaš identitet i put prema duhovnom pozivu?
Podrijetlo je bilo živo prisutno u našem domu, iako smo živjeli u Njemačkoj. Mama je nastavila kuhati kao da živimo u Somboru. Sjećam se kako sam u školu nosila domaće proizvode, koje sam ponekad mijenjala s prijateljicama, a one su voljele dolaziti k meni, jer je mama dobro kuhala. Do šeste godine i početka rata, više smo puta godišnje odlazili u Sombor, pa je taj kraj za mene bio dragi dom, osobito zbog rodbine. Jedna mi je anegdota posebno ostala u sjećanju. Budući da smo svake godine za blagdane putovali u Sombor, a i za Božić, bila sam kao dijete uvjerena da se Betlehem nalazi u njegovoj blizini, »negdje kod nas«. Otac se nikada nije potpuno uklopio u Njemačkoj. Bio je duboko ukorijenjen u zemlji kroz svoju ljubav prema poljoprivredi, ali i srcem vezan uz Sombor i svoju rodbinu. Kod kuće smo govorili ikavicu, i kasnije su mi u samostanu znali reći da govorim više ikavicom nego neki Dalmatinci. Otac je imao vrlo jasan stav, nije podnosio psovke ni grub govor. Bio je čovjek čvrstih načela koja je dosljedno živio. Svoju vjeru živio je snažno i predano. Kao mladić više je puta hodočastio, između ostaloga i u Lourdes, a njegov se religiozni žar vremenom samo produbljivao. Brak mojih roditelja dodatno je učvrstio tu duhovnu dimenziju obiteljskog života. Prije jela smo molili, redovito išli na misu, a vjera je bila temelj našega doma. Posebno pamtim kada bi nas djecu otac svaku večer okupio, otvorio Bibliju i čitao, a nakon toga bismo zajedno molili. Otac je preminuo od tumora na mozgu, okrijepljen svetim sakramentima. Moja majka ga je njegovala s velikom, požrtvovnom ljubavlju, uz pomoć nas djece. U obitelji smo živjeli dvojezičnost. Otac je govorio isključivo hrvatski, dok je majka kombinirala hrvatski i njemački, a sa svojom rodbinom govorila je i mađarski. Sve to zajedno oblikovalo je moj identitet. Ključni trenutak za moje duhovno zvanje bila je 25. obljetnica svećeničkog ređenja moga strica mons. Stjepana Beretića. Tada sam, kao učenica osmog razreda, prvi put osjetila duboku želju da svoj život posvetim Bogu. Ipak, bilo je razdoblja u kojima sam se više posvetila glazbi, osobito violončelu, i na neki način se udaljila od Crkve, tražeći vlastiti put. No upravo kroz sva ta iskustva sazrijevala je odluka koja će kasnije postati moj životni poziv.
► Koliko često uspijevate održati kontakt s Bačkom i osjećate li povezanost s ljudima ovdje? Koliko u tome imaju ulogu sestre u vašem samostanu u Subotici?
Dio moje rodbine živi u Somboru, pa je ta povezanost s Bačkom ostala živa. Ponekad se javim sestrični, teti, stricu, prijateljima i poznanicima. Dok sam bila na službi u Valpovu, često sam barem nakratko navraćala u Sombor ili Suboticu. Nerijetko bih sa sobom povela i župljane ili sestre, želeći im približiti ljepotu toga kraja i njegove ljude. Uvijek sam s ponosom isticala podrijetlo svojih roditelja i radovala se kada su i drugi mogli upoznati Bačku. Svaki moj dolazak u Sombor ili posjet stricu u Subotici bio je i prigoda da se javim sestrama u samostanu i provedem s njima barem kratko vrijeme. Moram priznati da mi je ponekad bilo i žao što nikada nisam bila poslana na službu u Suboticu, ali sam to uvijek prihvaćala kao dio Božje volje koja se očituje kroz odluke poglavara. Otkad sam u Peruu, župa sv. Roka, gdje djeluju naše sestre, zajedno sa župnikom vlč. Andrijom Anišićem, poslala nam je veliku pomoć za sirotište, na čemu smo neizmjerno zahvalni. Nisam osoba koja često piše ili održava redovitu komunikaciju na daljinu, a to ponekad ne dopuštaju ni obveze koje nosi redovnički život. Gdje god bila, nastojim se potpuno predati poslanju koje mi je povjereno i dati od sebe ono najbolje.
► Zašto je Vaš izbor baš redovnička družba čija je utemeljiteljica bl. Marija Petković?
Moji roditelji su odlazili na svetu misu u župu Uzvišenja sv. Križa u Somboru, gdje su djelovale sestre Kćeri Milosrđa. Majka je kao djevojka pjevala u zboru koji je vodila s. M. Vladislava Terzić, a i otac je bio aktivan u župi. I nakon preseljenja u Njemačku ta je veza s Družbom ostala živa. Nakon 1991. godine nismo odlazili u Sombor, ali smo imali kuću u Zadru, a s. Vladislava je tada bila premještena u obližnji Zemunik. Ondje smo je često posjećivali i upravo sam u tim susretima upoznala Družbu Kćeri Milosrđa. Mnogi se pitaju kako to da sam pristupila hrvatskoj redovničkoj družbi, iako sam odrasla u Njemačkoj. Imala sam priliku upoznati različite redovničke zajednice. O životu Majke Utemeljiteljice, bl. Marije Propetoga Isusa Petković, više sam saznala još kao mlada osoba, osobito čitajući njezinu biografiju. Njezin me život duboko dojmio jer sam u njemu prepoznala dijelove vlastitog traženja i čežnji. Pogotovo mi se svidjelo kako je ostavila svoje bogatstvo i potpuno se predala Bogu. Uz to su me osvojile i same sestre svojom radošću i srdačnošću.
► Kako se u Vama rodio poziv na misionarski put?
Počeo je dozrijevati mojim ulaskom u Družbu Kćeri Milosrđa. Od početka sam osjećala da će moje služenje Bogu i bližnjemu biti gdje god me naša međunarodna družba pošalje, pa tako i u dalekim zemljama. Taj se osjećaj produbio tijekom moga boravka i studija u Rimu, gdje sam kao studentica u vrhovnoj kući uređivala kronike nakon aktualnih pohoda vrhovne predstojnice. Tada sam upoznala život i djelovanje mnogih naših zajednica u misijskim krajevima. Za doživotne zavjete su me mnogi pitali što želim za poklon. Nisam imala nekih velikih želja te sam svoje poglavare upitala mogu li poći u sirotište u Peru na jedan mjesec. Dozvolili su, međutim to putovanje se nije ostvarilo jer je bilo godina kada nisam išla na godišnji ili samo na nekoliko dana. Na župama sam u Hrvatskoj s djecom rado pripremala misijske igrokaze, govorila im o misionarima i misijama te sudjelovala u prikupljanju pomoći za naše misije u Peruu i na Kubi. Želju za odlaskom u misije izrazila sam više puta u molbama vrhovnoj predstojnici. Dok živim svoje poslanje u Peruu, osjećam kako se taj dugogodišnji poziv doista ostvaruje i ucjepljuje u ono što su naše sestre odavna otpočele i u tome ustrajavale, nošene neumornim povjerenjem u Boga koji ostaje vjeran svojim obećanjima i koji, po rukama svojih službenica i dobročinitelja, nastavlja izlijevati svoje milosrđe na najranjivije.
► U kakvom okruženju djelujete i s kojim se socijalnim, materijalnim i duhovnim izazovima svakodnevno susreću ljudi s kojim radite, napose djeca? Što čini jezgru Vašeg svakodnevnog rada?
Djelujem u svojevrsnoj pustinji na rubu Lime, gdje su siromaštvo, nesigurnost (ubojstva itd.) i nedostatak osnovnih uvjeta života stvarnost mnogih obitelji. Ljudi s kojima radimo često su pogođeni teškim socijalnim prilikama, nasiljem, alkoholizmom ili nedostatkom mogućnosti za obrazovanje i dostojanstven život. Najranjivija su djeca. U središtu našega djelovanja je Dom za djevojčice gdje živi oko 70 djevojčica u dobi od 5 do 17 godina. One dolaze iz udaljenih krajeva Perua, iz Anda i prašume, neke su bez roditelja, a neke su bile prisiljene napustiti obitelji zbog životnih okolnosti ili moralne opasnosti. Svaka od njih nosi svoju često izuzetno bolnu životnu priču. U Domu im nastojimo pružiti sigurnost, redovite obroke, mogućnost školovanja, ali i ono najvažnije, a to je osjećaj da su voljene i da se ne trebaju bojati. Velik naglasak stavljamo na cjelovit odgoj djevojčica: ljudski, duhovni, psihološki i radni. One pohađaju školu koja djeluje u sklopu našega centra, a uz to sudjeluju u programima stručnog osposobljavanja za vještine poput krojenja, kuhanja, informatike ili frizerstva, kako bi mogle jednoga dana samostalno živjeti i raditi. Kroz pučku kuhinju od ponedjeljka do petka pomažemo najsiromašnijima u našem okruženju: djeci, starijima i obiteljima koje nemaju ni za osnovne obroke. Nastojimo im pružiti i edukaciju o zdravlju, higijeni i osnovnim životnim vještinama, kako bi mogli poboljšati vlastite životne uvjete. Duhovna dimenzija prožima sav naš rad. Redovito se okupljamo na molitvu i klanjanje, a djevojčice učimo pouzdanju u Boga. Kombinacija konkretne pomoći i duhovne blizine čini srž našega svakodnevnog poslanja: cjelovita briga za čovjeka, nastojanje da svakom djetetu i svakoj osobi kojoj služimo pružimo ne samo materijalnu pomoć, nego i dostojanstvo, ljubav, odgoj i nadu za budućnost.
► Misionari kažu da, želeći poučiti druge, sami nauče najviše. Čemu Vas svakodnevno uče ljudi u Peruu – njihova vjera, mentalitet i način nošenja sa životnim poteškoćama?
Vjerujem da u tome ima puno istine. Jedno sam vrijeme bila kod benediktinaca u Njemačkoj i oni su govorili kako svakoga u formaciji šalju barem na šest mjeseci u misije. Očito misijski život na poseban način prizemljuje i poučava. Iako još nisam dugo u Peruu, već sada me dojmila njihova bezbrižnost. Kao osoba koja je prilično organizirana i strukturirana, učim od njih da se ne opterećujem previše planovima, nego da s više povjerenja živim sadašnji trenutak. Oduševljava me i njihova radost, jer i u težim uvjetima znaju biti veseli. Posebno su me dojmila razmišljanja mladih na satovima vjeronauka. Vrlo su otvoreni i rado dijele svoja promišljanja o biblijskim tekstovima i vjeri općenito. Nadahnjuju me i profesori koji ne prenose samo znanje, nego istinski žive svoje poslanje. Često ostaju duže s djecom, a dosad nisam imala poteškoća oko njihova uključivanja u vjerske aktivnosti, naprotiv, vrlo su otvoreni i iskreno žele djecu i mlade pridobiti za Boga. Sve to pokazuje koliko ovu školu doživljavaju kao svoju, a mene kroz takve primjere Gospodin svakodnevno poučava.
► Koliko je poznata bl. Marija Petković u Peruu? Koliko se ondje zna o našim krajevima?
Dolazak prvih sestara u Peru bio je potaknut velikom pobožnošću Majke Utemeljiteljice prema svetoj Ruži Limskoj, čijoj se ljubavi prema siromasima i bolesnima duboko divila. Na prijedlog dr. Bačića Willina, koji ju je osobno upoznao, u Peru dolaze sestre Kćeri Milosrđa i započinju svoje djelovanje 1953. Sestre su djelovale u Klinici Delgado u Limi te kasnije od 1956. u Pomorskom medicinskom centru u Callau, gdje su uz zdravstvenu službu vršile i snažan pastoralni rad među bolesnicima. Posebno se ističe događaj iz 1988., kada je tijekom nesreće podmornice Pacocha poručnik Roger Cotrina, nadahnut svjedočanstvom naših sestara koje su mu tijekom boravka u bolnici govorile o službenici Božjoj Mariji Petković, a čiji je životopis tada i sam čitao, moleći njezin zagovor uspio zatvoriti otvor i tako spasiti 22 mornara. Ovaj je događaj kasnije prepoznat kao izvanredan slučaj i pridonio je većoj poznatosti bl. Marije Petković u Peruu, čije se moći danas čuvaju u vojnoj katedrali Stella Maris u Limi, kao i na drugim mjestima. I danas u našoj školi rado govorimo o našoj Blaženici. Nedavno sam objavila slikovnicu i bojanku o bl. Mariji Propetoga Isusa na španjolskom i nadam se da će to pridonijeti boljem upoznavanju njezina lika, ne samo u našoj školi, nego i u našim misijama u peruanskoj prašumi u Yurinakiju, gdje djeluju naše sestre. Također, u rujnu planiramo organizirati kviz za profesore i administrativno osoblje o našoj Blaženici. Na taj način, preko nas sestara, naši profesori, učenici i štićenice doma sve više upoznaju i Hrvatsku; neke su je kasnije, kao odrasle, imale priliku i posjetiti. U Limi djeluje i župa sv. Leopolda s Hrvatskom pastoralnom vikarijom, gdje je crkvu i pastoralni centar izgradio pok. mons. Drago Balvanović, dugogodišnji hrvatski misionar u Peruu. Njegov rad ostavio je dubok trag u hrvatskoj zajednici, ali i u lokalnoj crkvi. Danas ondje djeluje vlč. Marko Jukić, a nedjeljom se redovito slavi misa na hrvatskom. Važnu ulogu ima i mons. Gerard Anton Žerdin, biskup Apostolskog vikarijata San Ramón, koji je kao hrvatski misionar prije više od pola stoljeća došao u Peru. Peruanski narod Hrvatsku najviše prepoznaje po nogometu. Upravo preko sporta mnogi prvi put čuju za Hrvatsku i stvaraju prve pozitivne dojmove o njoj. O Vojvodini i Srbiji znanje je prilično ograničeno, jer su te teme manje prisutne u peruanskom medijskom prostoru.
► Budući da postoje predrasude ili kriva informiranost o misijama, bilo bi dobro znati kako se financiraju životne potrebe i aktivnosti misionara?
Financiranje života i djelovanja misionara često je drukčije nego što se ponekad zamišlja. Budući da radim u školi, primam plaću, ali ona ne pripada meni osobno, nego zajednici koja brine za moje osnovne životne potrebe. Važnu ulogu ima i sama Družba, koja stoji iza svojih sestara i podupire misijsko djelovanje. Postoje i donacije i potpore dobročinitelja. U razdoblju terorizma u Peruu posjetila nas je organizacija Tierra de Hombres iz Francuske, koja je tada započela pomagati naš rad i do danas nam ostaje potpora. Svakim svojim dolaskom u Peru posjećuju korisnike Pučke kuhinje i osobno se uvjeravaju u kvalitetu pružene skrbi. Neke djevojke imaju svoje kumove putem organizacije Children Incorporated, dok nam misionarsko društvo Maryknoll pomaže u različitim potrebama. U Europi, osobito prigodom Misijske nedjelje, pojedine župe žele konkretno pomoći misijama; tako smo i ove godine uspjele nabaviti nove madrace i jastuke, ali i podmiriti druge potrebe. Naime, u svakodnevnom životu neprestano se javljaju razni troškovi, od higijenskih potrepština, školskog pribora, obuće i odjeće, do školskih uniformi. Neke djevojke dolaze gotovo bez ičega, pa im nastojimo osigurati sve što im je potrebno za dostojanstven život i školovanje. Papinska misijska djela i slične inicijative također pružaju potporu. 
► Što i kako mi u Srbiji možemo učiniti kako bismo pomogli Vaše i misionarske aktivnosti vaše zajednice u Peruu?
Iznimno nam je važna vaša molitvena potpora, ona je temelj svega i daje snagu našem svakodnevnom radu. Velika pomoć je i materijalna potpora. Zahvaljujemo svima koji svojim darovima sudjeluju u ovom poslanju, jer nam to omogućuje da nastavimo brinuti o djevojčicama koje su nam povjerene i osigurati im osnovne uvjete za život i školovanje. Poseban oblik pomoći je i kumstvo. Mnoge djevojke nemaju svoje kumove ili kume, a upravo kroz takav oblik potpore možemo im osigurati potrebne stvari poput odjeće, obuće, školskog pribora i svega što im je potrebno za dostojanstven život. Pritom im ponekad ostaje i mala radost da izaberu neku sitnicu za sebe. Svi koji žele mogu se uključiti preko župe sv. Roka u Subotici ili mi se izravno javiti putem e-maila: juliana.beretic@gmail.com.
► Što biste iz Vaše misijske perspektive i životnog iskustva poručili čitateljima Hrvatske riječi, osobito mladima koji se kolebaju oko vlastitog životnog ili duhovnog poziva?
Iz vlastitog iskustva mogu reći da je važno dati si vremena i prostora za traženje. Iskustvo boravka u samostanu može u tome biti velika pomoć, jer čovjek tada ponekad lakše osluškuje Božji glas. Vjerujem da svaki čovjek u sebi nosi klicu poziva. Upravo kroz taj poziv ostvarujemo ono najdublje u sebi, jer Bog svakoga vodi putem koji je za njega najbolji. Većina ljudi taj poziv živi u obiteljskom životu, dok neki osjećaju poziv na radikalnije nasljedovanje Krista kroz svećeništvo ili redovništvo. Duhovni poziv prije svega je Božji dar i milost i ako nas Bog na nešto poziva, sigurno će nam dati i sve što nam je potrebno da na taj poziv odgovorimo. U tom je procesu iznimno važno imati i dobro duhovno vodstvo koje može pomoći u razlučivanju. Važno je ne zaboraviti ne samo da ljudi trebaju Boga, nego i Bog treba nas ljude. On želi nas kao svoje suradnike u svijetu. Zato je lijepo poticati na molitvu, da Gospodin daruje dovoljno dobrih i svetih svećenika i redovnika koji će vjerodostojno svjedočiti Evanđelje u današnjem vremenu. Želim poručiti koliko nas život i svjedočanstvo vjere naše blaženice može nadahnuti da svakodnevno koračamo putem ljubavi i potpunoga predanja Bogu. Bl. Marija Propetoga nije bila savršena, ali je imala duboko povjerenje u Božju providnost, što joj je davalo snagu da s radošću služi, osobito najpotrebnijima. Neka i nas njezin primjer potakne da činimo male, ali odlučne korake prema svetosti i služenju. Pozivam vas da s povjerenjem otvorite srce Bogu, da se ne bojite odgovora na Njegov poziv i da u svemu tražite Njegovu volju. Neka nas bl. Marija Propetoga i dalje prati, štiti i poučava kako svakodnevno živjeti iz Božje riječi i milosrdne ljubavi.