Uz vjeru često ide i sumnja. Čovjeku je ponekad teško vjerovati, osobito u vremenima koja ga plaše. Strah je nekad snažniji od vjere i onda dolazi sumnja. O tome govori i ovonedjeljeno Evanđelje: Petar nastupa kao najhrabriji od učenika, a onda strah i sumnja slamaju njegovu vjeru (usp. Mt 14, 22-33).
Isus je Mesija
Isus je činio brojna čuda kako bi pomogao narodu, ali i kako bi ljudima otkrio svoj mesijanski identitet. A čudo u kojem on hoda po vodi za cilj ima isključivo otkriti tajnu njegove osobe. Kompleksna politička situacija Izraela, teret rimske okupacije i sve veće nezadovoljstvo naroda takvim uvjetima života utjecali su na percepciju očekivanog Mesije. Mesija je u očima naroda dobivao sve više političke konotacije, te su ga uglavnom zamišljali kao političkog vođu, onoga koji će ih osloboditi od rimske vlasti i pomoći im da ostvare toliko željenu slobodu. U Isusovo vrijeme ta su očekivanja dostizala svoj vrhunac, a napetost u narodu je rasla. Njegovo javno djelovanje, tako snažno i upečatljivo, ostavljalo je dojam na narod. Brojna čuda kojima su svjedočili i način na koji ih je poučavao nisu ostali bez rezultata. Ljudi su prepoznali u njemu Mesiju, Božjeg poslanika, ali većina je očekivala onog političkog, te su se nadali da će Isusovo djelovanje prijeći u takvo koje će ih osloboditi okupatora. I među Isusovim učenicima bilo je onih koji su se tome nadali, zato je Isusu bilo stalo da ih pouči i uputi u pravu istinu svoga božanskog sinovstva. Ovo čudo kada on hoda po vodi i Petrova reakcija upravo imaju tu svrhu, otkriti tko je uistinu Isus i poučiti nas najvažnijim vjerskim lekcijama.
Hrabro, bez sumnje
Isus je učenike same poslao lađom na suprotnu obalu. Plovidba im bijaše naporna jer ju je pratilo nevrijeme, k tome bila je i noć. Fizički iscrpljeni i izmučeni strahom koji je pratio njihovu plovidbu po nevremenu, pred zoru ugledaše Isusa koji im prilazi hodeći po moru. Sve to utječe na njihovu pomisao da je Isus neka utvara, osobito što se nikako nisu mogli nadati da bi im došao hodeći po vodi. To nadilazi njihova očekivanja i oni nisu u stanju prepoznati ga. Strah ih potpuno svladava, ali on ih umiruje: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mt 14,27). Ove riječi hrabre učenike, ali i nas danas. U Isusovoj blizini nema razloga za strah. Kako god da nam se činilo vrijeme, situacije i događaji, ako je Isus uz nas, sve izlazi na dobro, on sve drži pod kontrolom. Čak i kada nam se čini nemogućim i neshvatljivim da je on tu, tu je, nema mjesta strahu, nego treba vjerovati.
Petar i ovoga puta nastupa ispred svih učenika i traži od Isusa da i on hoda po vodi. Isus ga pozove, on kreće, ali ubrzo počne tonuti. Sumnja slabi njegovu vjeru i on gubi moć koju mu je Isus dao. Naravno, Isus ga kori zbog toga. Kad vjerujemo, Bog je uz nas, tada i nemoguće postaje moguće. Ako sumnjamo, vjera slabi i mi tonemo poput Petra.
Učenici su, vidjevši ovaj neobičan događaja, ispovjedili vjeru da je Isus uistinu Sin Božji. A mi danas o ovome čitamo da bi i sami obnovili svoju vjeru i učinili je živom. Naš je život poput mora u oluji, šiban valovima, često nam se čini kao da se davimo u svemu što nas snalazi. Ali Isus je tu, važno je da znamo i vjerujemo da je uistinu tu, te da su naši koraci s njim sigurni, nećemo potonuti u moru ovoga života. Ali nema mjesta sumnji, što god da se dešava, Bog je na površini, pruža ruku i vodi nas. Samo vjerom možemo prihvatiti njegovo vodstvo.
