Nakon nekoliko godina tijekom kojih su proljetni mrazovi voćarima odnosili gotovo cjelokupan rod, 2026. donijela je znatno povoljniju sliku. Prema određenim procjenama, ovo bi mogla biti treća najrodnija voćarska godina u Srbiji u posljednja tri desetljeća. Konačni podaci o proizvodnji kajsije još nisu objavljeni, ali stanje u brojnim voćnjacima potvrđuje kako je rod osjetno bolji nego prethodnih godina. Takva je situacija i na imanju Tomislava Romića iz Mirgeša, čija se obitelj voćarstvom bavi desetljećima. Iako ovogodišnja berba donosi razlog za zadovoljstvo, njegov primjer istodobno pokazuje koliko je proizvodnja kajsije neizvjesna i ovisna o nekoliko hladnih proljetnih noći.

Mraz odnosi rod u samo nekoliko sati

Kako kaže naš sugovornik Tomislav, rodnost kajsije ovisi o sorti, podlozi, položaju voćnjaka i provedenim agrotehničkim mjerama, ali presudnu ulogu nerijetko imaju vremenske prilike. Budući da rano cvate, kajsija je posebno izložena proljetnim mrazovima, koji u kratkom vremenu mogu poništiti cjelogodišnji rad. 
»Svih ovih posljednjih šest godina nismo imali pravi rod upravo zbog proljetnih mrazova. Kada je biljka u fazi cvjetanja i zametanja ploda, već su temperature oko nule kritične. Ove godine također je bilo niskih temperatura, pa su štetu pretrpjeli voćnjaci koji su izloženiji i prvi na udaru sjevernog vjetra«, kaže Romić. 
Određenu prednost proizvođačima u Mirgešu i okolnim naseljima pruža blizina šume, koja voćnjake djelomično štiti od hladnog sjevernog vjetra. Važan je i sam položaj nasada, zbog čega je, gdje god je to moguće, voćnjak poželjno podizati na nešto višem terenu, gdje se hladan zrak manje zadržava. 
»To naizgled mogu biti sitnice, ali u određenim uvjetima čine veliku razliku. Mi imamo sreću što nam je šuma u blizini. Znalo se dogoditi da na voćkama do visine od metar i pol nema nijednog ploda, dok ih iznad te visine ima. Zbog toga kajsije više ne možemo držati sasvim nisko, nego ih puštamo u visinu kako bi barem dio roda ostao iznad prizemnog mraza«, objašnjava naš sugovornik. 
Voćari su tijekom godina pokušavali zaštititi nasade paljenjem vatre i stvaranjem dima. Takva metoda može pomoći kod kratkotrajnog jutarnjeg mraza, ali je njezin učinak vrlo ograničen kada niske temperature potraju cijelu noć. Učinkovitiju zaštitu mogu pružiti takozvani antifrost sustavi, koji stvaranjem vodene izmaglice koriste toplinu oslobođenu prilikom smrzavanja vode kako bi temperaturu cvijeta ili zametnutog ploda zadržali oko kritične granice. Međutim, njihovo postavljanje iziskuje velika ulaganja, snažne crpke i iznimno velike količine vode. 
»Takvi sustavi uglavnom imaju smisla na površinama od nekoliko desetaka hektara. Potrebne su velike lagune kako bi crpke tijekom cijele noći imale dovoljno vode. Mi ovdje najčešće imamo po nekoliko jutara voćnjaka i takva investicija za nas jednostavno nije isplativa. Na kraju možemo učiniti sve što je do nas, ali ako dođe nekoliko uzastopnih noći s jakim mrazom, malo toga može pomoći. Kako Bog da, tako nam bude«, kaže Romić.

Nakon berbe posao tek počinje

Za razliku od prethodnih godina, kada je rod bio simboličan ili ga uopće nije bilo, Romić ove sezone očekuje oko 22 tone kajsije na dva jutra. Procjenu temelji na dosadašnjem ritmu berbe, pa će konačna količina biti poznata tek nakon što posljednji plodovi budu obrani. 
»Prošle godine nismo imali ni jednu kajsiju. Prije dvije godine ubrali smo oko tonu, a godinu ranije približno 600 kilograma. Bilo je svega. Sada nam je prvi put poslije šest godina ozbiljno rodilo i procjenjujemo kako ćemo imati oko 22 tone, odnosno približno 11 tona po jutru«, kaže Romić. 
Obilan rod, međutim, sa sobom donosi i lomljenje grana. Kada berba završi, slijedi nekoliko dana intenzivnog rada na saniranju štete i pripremi stabala za sljedeću vegetacijsku sezonu. Kajsija rano završava plodonošenje, zbog čega je proizvođači nakon berbe nerijetko zanemare. Romić upozorava kako se upravo tada stvaraju preduvjeti za zdravstveno stanje stabala i rod u idućoj godini. 
»Kada se kajsije oberu, ljudi ih često zaborave do sljedećeg proljeća. Međutim, od završetka berbe do zime potrebno je barem dva puta ući u voćnjak i provesti zaštitu. Polomljene grane treba orezati, velike rezove zaštititi kalemarskim voskom i pregledati opće stanje svakog stabla«, navodi Romić. 
Njegova obitelj nakon berbe tri do četiri dana posvećuje sanaciji voćnjaka. Nasadi se tretiraju fungicidima radi zaštite od monilije, bolesti koja može napasti plodove, cvjetove i grane, a uklanjaju se i dijelovi krošnje oštećeni pod teretom roda. 
»Kajsija se danas više ne orezuje kao jabuka. Uglavnom se uklone slomljene i bolesne grane te se krošnja malo podigne kako bi traktor mogao prolaziti. Ove ćemo godine sigurno imati izlomljenih grana, ali s tim čovjek računa kada je rod ovako obilan«, kaže naš sugovornik.

Voćnjaci nestaju, a zapušteni nasadi šire bolesti

Sve ovogodišnje kajsije s Romićeva imanja namijenjene su preradi u rakiju. Konzumne sorte trenutačno ne proizvode, dok im plasman, zahvaljujući dugogodišnjoj proizvodnji i stalnim kupcima, ne predstavlja veći problem. 
»Nekada kupci dođu po kajsiju, a nekada je mi odvezemo. Dugo smo u ovome poslu i do sada se nitko nije žalio na kakvoću. Ja sam u voćnjaku trinaest godina, dok se obitelj moje supruge voćarstvom bavi gotovo pola stoljeća. To je specifičan posao koji čovjeku jednostavno uđe pod kožu«, kaže Romić. 
Ipak, površine pod voćnjacima u okolici Mirgeša i Tavankuta godinama se smanjuju. Tavankut je desetljećima bio prepoznat kao izrazito voćarski kraj, ali Romić procjenjuje kako se danas obrađuje tek manji dio nekadašnjih nasada.
»Možda je ostalo oko 15 posto voćnjaka koji se još redovito obrađuju. Ostali su iskrčeni ili zapušteni. Ni mi nismo iznimka. Kajsije smo smanjili za polovicu, a vadili smo i jabuke. Nekada smo imali dvadesetak jutara voćnjaka, a sada nam je ostalo oko pet i pol jutara jabuke i dva jutra kajsije«, navodi Romić.
Krčenje starog voćnjaka zahtjevan je i skup posao. Debla i korijenje višegodišnjih stabala uglavnom se mogu ukloniti samo teškom mehanizacijom, zbog čega dio vlasnika neobrađene nasade jednostavno ostavlja na parcelama. Takvi voćnjaci potom postaju izvor bolesti i štetnika za proizvođače koji još uvijek održavaju svoje nasade. 
»Iako drvo danas ima svoju cijenu, vađenje starog voćnjaka nije mala stavka. Debla su velika i uglavnom se mogu izvaditi samo bagerom, a to mnogo košta. Nama su zapušteni voćnjaci u susjedstvu veliki problem jer se iz njih šire bolesti, zaraze i kukci. Zbog toga i naši troškovi zaštite postaju sve veći«, zaključuje Tomislav Romić.
Ivan Ušumović
FOTO: Ivan Piuković