Ako svakodnevno prolazite kroz Bajmak u pravcu Subotice ili Sombora, veće su vam šanse da prisustvujete prizoru kao što je ovaj na slici, a ako, pak, tom cestom ne idete često, vjerojatno za takvo što jednostavno nećete imati sreće. Kako je na slici tek isječak kratkog video uratka koji je 29. lipnja postavljen na grupi »Aktivizam za Suboticu«, nema nam druge nego da vam prepričamo njegov sadržaj u trajanju od minute i dvije sekunde.
Dok se približava pružnom prijelazu vozač – koji je i snimio ovaj događaj – vidno usporava, a zatim i staje, što je isto učinio i vozač koji iz pravca Sombora ulazi u Bajmak. Razlog za to i više je nego jednostavan: iz Bajmaka se upravo približava vlak, a rampa je visoko podignuta! Vlak također, kako se moglo i očekivati, staje na tri-četiri metra ispred cestovnog prijelaza i nakon što je strojovođa udahnuo, izbrojao do deset i vidio da nijedan od dva automobila nema namjeru krenuti, vlak je nastavio svoj put.
Nakon odgledanog filmića slijedi vjerojatno još jedno gledanje, pa još jedno kako biste se provjerom detalja uvjerili da nije riječ o uratku umjetne inteligencije, a nakon toga i moguće gledanje na datum objave kako biste provjerili je li ovo stvarno XXI. vijek.
Da, nije riječ niti o umjetnoj inteligenciji, niti je scena iz XIX. stoljeća (takvih vlakova tada nije bilo, kao ni ovakvih automobila), niti se radnja odvija negdje u Pakistanu ili Indiji nego tu, kod nas: ravnica, kukuruzi, poznati objekti...
Sada već donekle smireniji dolazite do zaključka kako je i u ovakvim situacijama ljudski faktor od presudnog značaja: i vozači automobila i strojovođa, svjesni potencijalnog rizika, zaustavili su svoja vozila, pokazujući time i visok stupanj ne samo prometne nego i opće kulture i samo je još trebalo da se kroz prozor usmeno dogovore tko da krene prvi, a ako se ne bi čuli, da izađu iz automobila i vlaka i ljudski se dogovore o tome kome se više žuri. Jer, zašto?
Jer zato što je netko tko se od doljepotpisanoga bolje razumije u ove stvari napisao da je glavni uzrok ove nestvarne scene kvar na signalizaciji, pa onda u takvim situacijama i rampa ne biva spuštena. Oni s još više iskustva čude se zašto se netko uopće čudi ovome jer je takva slika – pišu dolje u komentarima – i na Paliću, i kod Javnih skladišta, i kod Koperske, i na Bajskom putu... Zapravo, gledatelji ovog video uratka svojim komentarima i osobnim iskustvima ispisuju opće stanje željezničkog prometa kod nas, a za to može poslužiti isti detalj kom sam prije nekoliko godina i sam svjedočio u Koperskoj: uz snažan zvižduk vlak se zaustavlja ispred prijelaza i čeka da se uvjeri da nitko od vozača, biciklista ili pješaka neće prijeći prugu prije negoli on nastavi vožnju! I tako do par kotrljanja dalje udaljene »bokternice« na Bajskom putu, pa onda Sebešiću, Mirgešu, sve do Sombora.
Ako je ovo normalno, to se onda zove nova normalnost. Ta nova normalnost podrazumijeva, izgleda, nepisani zakon komunikacije između sudionika u prometu (strojovođe s jedne i ostalih s druge strane) u kojoj se – što zbog ranije ustaljene prakse (u vrijeme dok su rampe još radile), što zbog »bon-tona«, a možda ponajviše zbog vlastite sigurnosti (»pravo jačega«) – također podrazumijeva da prvenstvo kretanja pripada vlaku. Koliko god idilično djelovao ovaj opis nove normalnosti, ne možemo a da ne zamislimo i njene nedostatke čije posljedice – što zbog »objektivnog«, što zbog ljudskog faktora – mogu biti katastrofalne. Evo i primjera: zamislimo situaciju u spomenutoj Koperskoj. Svatko tko je tuda prolazio zna da je vidno polje prema pruzi u pravcu grada znatno suženo zbog mnoštva razgranatog i razlistalog divljeg raslinja pa se onda dolazeći vlak ne može na vrijeme uočiti. To je, dakle, »objektivni« faktor jer se ne zna tko bi to raslinje trebao ukloniti. Ljudski faktor potencijalno je još opasniji. Što, recimo, ako se kod pružnog prijelaza nađe gluhonijema osoba pa ne čuje zvuk sirene? Ili pak zamišljeni slijepac? Ili dijete koje uronjeno u neki svoj svijet nije ni svjesno situacije u kojoj se našlo? Ili, jednostavno, mortus pijani svat koji ne zna ni gdje je? Ili, pak, što ako strojovođa samo tom jednom prilikom zaboravi uključiti sirenu jer ga je baš u tom trenutku zvala žena da, ako je već u Somboru, obavezno svrati u onaj jeftini dućan...?
Kao što se vidi, mali milijun pitanja iz domene manje idiličnih situacija nove normalnosti s potencijalno fatalnim posljedicama. Ali, kako uvijek postoji nekakvo rješenje (osim kada ga nema), tako postoji i za manje idilične situacije nove normalnosti: ako netko iz bilo kojih od navedenih razloga prekrši nepisani zakon komunikacije između strojovođe i ostalih sudionika u prometu i ne stane na pružnom prijelazu kada vlak krene, predlažemo Železnicama Srbije da na prednjicu svakog vlaka veže ili zalijepi što veći broj perjanih jastuka ili jorgana kako bi se izbjegle moguće tragedije. Ovu praksu držati na snazi dok sustav spuštanja i podizanja rampi ne proradi.
Z. R.