Otkrila sam ga odavno, još od srednjoškolskih dana (šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća) kada sam kao praktikant radila u ljekarni u Apatinu. Poslije odrađenog radnog vremena sa školskim prijateljicama bih šetala gradom. Obično gdje god da se nađemo u nekom novom mjestu prvo bismo posjetile katoličku crkvu. Na glavnoj ulici, sada Ulici Srpskih vladara, nalazi se katolička crkva Uznesenje Marijino. Tada nismo zamjećivali pored crkve ovo drvo, vrstu bagrema s fotografije. Nije bilo iznimno označeno, a takvog drveća je bilo i u Sonti. Zvali smo ga božje korice, baš kao i pravi rogač, onaj rogač kad te mater subotom pošalje u dućan da kupiš jedan kvas i frtalj božji korica za nedjeljnu gibanicu. U Sonti su nam pažnju privlačili tek s jeseni kada je s njih otpadalo mnoštvo mahuna dugačkih oko 30 cm iz kojih je curio slatki, pomalo opori sok. Kada bismo ih potrošili, najhrabriji su se penjali na njihove krošnje, mada su bili okićeni s mnogo prijetećih trnova. Ne znam je li u Sonti bilo djeteta koje nije osjetilo »bodu od korica« na svome tijelu. Naročito su bila dojmljiva tri ovakva drveta na mjestu gdje je sada Domić, Kicina kuća na kraju Ulice Laze Kostića.
Trnovo drvo u Apatinu je sada obilježeno mramornom spomen-pločom na kojoj je tekst o njegovom porijeklu. Doneseno je iz Jeruzalema, 15. VIII. 1795., na dan postavljanja kamena temeljca crkve Marijino Uznesenje. Sada je visoko preko 15 metara. Donijeli su ga podunavski Švabe koji su, uz Mađare, bili većinski stanovnici Apatina. Predanja kazuju da je trnovim bodljikavim granama bila okrunjena Kristova glava na dan osude i razapinjanja na križ.
Drvo se nalazi između katoličke crkve i sada Muzičke škole Stevan Hristić. Dok prolazite pored ovog starine, nešto vas tjera da zastanete i da mu se bar u mislima naklonite. Nakon prvog dojma misli vam lutaju u daleku prošlost staru dvije tisuće godina. Zadive vas ljudi koji su ovo donijeli čak iz dalekog Jeruzalema krajem XVIII. stoljeća, njegovali ga i štitili, pa u naslijeđe ostavili generacijama sve do današnjih dana. Pisani dokumenti i žive osobe svjedoci kazuju da je 1996. godine na dan Svetog Ilije udario grom u ovo drvo. Kao što vidimo, oštećen je i dijelom sagoren. Živi i dalje, odolijeva olujama i gromovima i ne pita kome je ostavljen u naslijeđe, kojoj boji kože i kojoj naciji. Živi spomenik prirode pokazuje nam kakve se sve nevolje, tuge i radosti mogu dogoditi u životu, a mnogo njih se može i preživjeti.
Ruža Silađev