Božja veličina i svemoć čovjeku su nepojmljivi i toliko su izvan njegove spoznaje da ih lako zaboravi. No, Pismo ga zato često na to podsjeća. Bog je naš tvorac, onaj koji sve drži u svojoj ruci, koji poštuje čovjeka unatoč njegovoj neznatnosti i slabosti. Iako čovjek često misli da može bez Boga, jer mu se tako poklope životne okolnosti, namjeste neke situacije, pa se osjeća moćno i potpuno nezavisno, vrlo brzo shvaća da u njegovoj moći nije gotovo ništa i da bez Boga ostaje nemoćan i prazan. Bog zna ove ljudske muke, zna za ljudsku slabost, da se lako uzoholi i odbaci svoga Stvoritelja i Spasitelja kao nepotrebnog i suvišnog, kao onoga koji samo nešto zahtijeva, a nije potreban. Sreća je ljudska što je Božja ljubav prema čovjeku neizmjerna, pa on čovjeka, ovako oholog, ne odbaci, nego ga i dalje želi pored sebe, te mu prašta i prima ga nazad kada ipak shvati da je sve zbog čega se oholio bila samo varka koja je prolazna.
Bog voli čovjeka
Još je starozavjetni pisac Knjige Mudrosti spoznao Božju moć i ljubav po kojoj ipak ne djeluje prema svojoj moći, nego prema čovjeku postupa s puno milosti i dobrote: »Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci. A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe« (Mudr 12, 18-19). Bog ostaje takav dovijeka, jednako milosrdan za čovjeka kroz vjekove, spor na srdžbu, a bogat dobrotom. On upućuje čovjeka na prave putove, putove spasenja, ali uvijek poštuje njegovu slobodu izbora. Čovjek tu posrće, misli da je prava sloboda osloboditi se Božjeg vodstva, a onda se zarobljava grijehom. Ipak, sreća je čovjekova što Gospodin uvijek daje nove šanse, što onaj koji se iskreno pokaje uvijek može naći milost kod Gospodina. Bog svoju moć ne koristi protiv čovjeka, nego za čovjeka i njegovo spasenje. Kajanje i ustajanje iz gliba grijeha znači uložiti trud, nastaviti živjeti pravedno, onako kako nas Krist poučava, slijediti Božje zapovijedi i nikada se ne umoriti od novih pokušaja biti bolji.
Molitva
Svatko tko želi živjeti prema Božjim zapovijedima i njemu se svidjeti ne smije nikada zaboraviti moliti. Molitva je razgovor čovjeka s Bogom, učimo to još kao djeca. No, nije to samo neka dječja definicija, to je istina koju ne smijemo nikada zaboraviti. Iako Otac naš nebeski zna što nama treba i koje su naše brige, on želi naše molitve. Ali ne molitve koje su samo traženje, recitiranje potreba i odnos prema Bogu kao prema nekom tko ispunjava naše želje. Molitva je razgovor. U njoj Bogu predajemo sve što nam je na duši, naše tuge i žalosti, naše terete, ali i radosti; u njoj izričemo svoje kajanje, svoje zahvale i slavimo svoga Gospodina. Ali u njoj i osluškujemo sve tihe Božje poruke koje će odjeknuti kao odgovor na naše molitve u dubini naše duše. To je onaj mir koji ne možemo ničim objasniti, ona čudesna radost i spokojstvo koji nas obuzimaju kada sve svoje izručimo u njegove ruke.
Molitva je svaka riječ upućena Gospodinu, ali i svaka misao usmjerena k njemu, i onda kada ostajemo bez riječi samo želimo da smo u njegovoj blizini. Svaki put kada pomislimo na Svevišnjeg, on vidi dubine našega srca i naše duše te prima i takve naše molitve.
Koje li radosti što nas Svevišnji toliko ljubi da nas nikada ne napušta, zato uvijek s psalmistom molimo: »Pogledaj na me i smiluj se meni;/daj svome sluzi snage svoje!« (Ps 86,16a).
