Mrežna stranica Subotičke biskupije objavila je 31. listopada 2025. tekst: »Sjećanje na svećenike iz Bačke, žrtve komunizma«, o misi zadušnici u obnovljenoj župnoj crkvi Snježne Gospe u Žablju. Za svećenike pogubljene na području Bačke tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata predvodio ju je subotički biskup Franjo Fazekas u zajedništvu s brojnim svećenicima, a propovijedao je župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Bečeja László Fuderer. On je istaknuo kako je »ovaj dan ujedno i dan pomirenja, dan sjećanja, kako bismo istinski odali poštovanje onima koji su patili i dali svoje živote za našu Crkvu«. Televizijska kuća na mađarskome jeziku Pannon RTV iz Subotice u izvješću je spomenula da usprkos tome što ne postoje točni podaci o broju pogubljenih svećenika »Subotička biskupija smatra 17 svećenika svojim mučenicima, te da su najveći broj njih bili župnici u naseljima uz rijeku Tisu, gdje je tijekom masakra stradao gotovo svaki drugi župljanin«.

Problematična tvrdnja Pannona o potiskim župama

U tom kontekstu, radi povijesne istine i dostojnog pijeteta prema ubijenima, potrebno je osvrnuti se na nekoliko činjenica. Prvo, veliki je broj Mađara zajedno s Nijemcima, uglavnom bez suda i presude, pogubljen od komunističko-partizanskih vlasti jer im je nametnuta kolektivna krivnja nakon završetka Drugog svjetskog rata. Odlukom predsjedništva AVNOJ-a 21. studenog 1944. Nijemcima je bila pripisana kolektivna odgovornost, te je bilo dovoljno da se utvrdi njemačka narodnost određene osobe i da legalno bude izložena svim represalijama: konfisciranjem imovine, upućivanjem u logore, protjerivanjem iz Jugoslavije, pa i likvidacijom bez suda i presude. Za Mađare su postojali čak i planovi da ih se sve iseli u Mađarsku, što su ih izradili Vasa Čubrilović, kasniji ministar zemljoradnje, i Sreten Vukosavljević, komesar za kolonizaciju u Vojvodinu. No, nije znanstveno utemeljena tvrdnja da je u potiskim župama stradao gotovo svaki drugi župljanin. Nju opovrgava i jedna od novijih relevantnih knjiga na mađarskom i hrvatskom jeziku autora dr. Andrije Bognara, dr. Lászla Horvátha i dr. Vladimira Geigera: Stradanje Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj i Bačkoj 1944./’45. i u poraću (Nova stvarnost, Zagreb i Croatica, Budimpešta, 2018.). Pored toga, Šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji iz 1939. koji na 615 stranica pruža detaljne podatke o Katoličkoj crkvi u zemlji u tom razdoblju, u usporedbi s prvim poslijeratnim popisom stanovništva iz 1948. i kasnijim Šematizmom Katoličke crkve u Jugoslaviji iz 1974., ozbiljno dovodi pod upitnik tezu o gotovo svakom drugom ubijenom župljaninu potiskih župa. Samo za ilustraciju dobro je kao primjer spomenuti Sentu, jedan od najvećih gradova uz Tisu (mogu se kao primjeri uzeti i neka druga mjesta u Potisju), koji je 1939. u tri rimokatoličke župe: sv. Stjepana kralja, Srca Isusova i sv. Male Terezije, te filijali sv. Antuna imao sveukupno 21.800 vjernika. Prema službenim podatcima Saveznog zavoda za statistiku u popisu stanovništva 1948. (Knjiga IX: Stanovništvo po narodnosti), Senta je brojila 20.898 pripadnika mađarskog naroda (koji, dakako, nisu svi bili katolici), a prema Šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji iz 1974. sve tri spomenute župe s filijalom sv. Antuna, koja je 1956. postala samostalna župa, i novoosnovanom župom sv. Franje Asiškog imale su ukupno 17.158 župljana. Dakle, da je od predratnih 21.800 katoličkih vjernika gotovo svaki drugi bio pogubljen, teško bi poslijeratne državne i crkvene statistike opravdale spomenute brojeve. 

Novi podatci o svećeničkim žrtvama

Nažalost, Pannon TV također donosi zastarjele podatke o 17 pogubljenih biskupijskih svećenika, koje preuzima Subotička biskupija, od kojih neki, treba reći, nisu ni bili u Potisju, ali njihov je broj, prema novijim istraživanjima, trenutno 25, jer su pronađeni podatci o novih osam žrtava. To su: Anton Dobler, Károly Gulyás, Sándor (Kosztolányi) Koppányi, Gáspár Kopping, Jakab Kopping, Stefan Müller-Meszárosch, Imre Sshwerer i István Tsizofsky. No, to je zasebna tema, kojoj bi netko od povjesničara, posebice crkvenih, trebao posvetiti truda i vremena. Osim toga, potrebno je zbog cjelovite povijesne istine sagledavati tu problematiku malo šire od potiskog prostora jer nema nikakvog razloga da se u popis svećeničkih mučenika ne uvrsti npr. dominikanac o. dr. Časlav Novak koji je s redovničkom subraćom djelovao u subotičkoj župi Uskrsnuća Isusova, u koju su dominikanci došli na poziv biskupa Lajče Budanovića 29. studenoga 1945. O o. Časlavu, i prije nego je stigao u Suboticu 20. svibnja 1946., proširio se glas da dolazi »jedan bili fratar, koji spada među najbolje propovjednike u Hrvatskoj«. To se ubrzo pokazalo točnim jer je svestranim aktivnostima u pastoralnome radu ubrzo postao tražen i poznat ne samo u Bačkoj nego i Baranji. To, dakako, ni malo nije bilo po volji onodobnim subotičkim vlastodršcima, pa je u puku omiljeni dominikanac jednostavno »nestao« u rujnu 1946. tijekom hodočašća subotičkih vjernika u marijansko svetište i župu Pohođenja Blažene Djevice Marije u Aljmaš na desnoj obali Dunava, u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, kamo su hrvatski vjernici iz Bačke tradicionalno nekada hodočastili. Nakon što je izašao iz tamošnje župne kuće nitko ga nikada više nije vidio. (dr. Tomo Vereš: Dominikanci u Subotici (1945.-1948.), Croatica Christiana periodica, vol. 14., no. 25., Zagreb, 1990., str. 78. – 94.). Jednako se tako ne smije zaboraviti kapucinskog redovnika iz Švicarske (poznato mu je samo prezime – o. Weidner), koji se zatekao u Novome Sadu te je zajedno s novosadskim franjevcima odveden i strijeljan, kao i o. Beserményi, grkokatolički župnik u Kucuri. 

Ubijeni bogoslov i franjevci braća pomoćnici

Pored otkrivanja nepoznatih i odgonetavanja prilično zamršenih (ne)potpunih povijesnih podataka o svećeničkim žrtvama iz Subotičke biskupije i onih koji su djelovali u Bačkoj, bilo bi dobro promisliti i o onima ubijenim, koji nisu bili svećenici a pripadali su u užem smislu crkvenim strukturama, te zaslužuju jednak pijetet. Tako bi bilo dobro u misi zadušnici sjetiti se i Jakaba Schöna, kandidata za svećenika, bogoslova, koji je tijekom posjeta roditeljima u Bačkoj Palanki uhićen zajedno s drugim muškarcima te nakon mučenja ubijen od partizana 26. listopada 1944. (Tamás Tóth: A Kalocsa-Bácsi Főegyházmegye mártír papjai 1944–1945-ben, Historia Ecclesiastica Hungarica, Budimpešta, 2016., str. 451.).
Posebna je priča, koja se također nikako ne smije zaobići, o ubijenim redovnicima/časnoj braći subotičkog franjevačkog samostana. Oni su, naime, potpuno zaboravljeni i gotovo se nigdje ne spominju, a Crkva bi im jednako tako morala »odati poštovanje« jer su »dali svoje živote za našu Crkvu«, kako je to istaknuo spomenuti bečejski župnik Fuderer na misi. Naime, komunističke vlasti nakon završetka Drugog svjetskog rata, vođene marksističkom doktrinom o »religioznom otuđenju« i »religiji kao opijumu za narod«, u nastojanjima da sustavno, planski i svim sredstvima iskorijene Katoličku crkvu, pribjegavale su i najokrutnijim metodama – fizičkim uklanjanjem svih nepodobnih crkvenjaka. Za katoličke su svećenike imali univerzalne floskule da su »širili neprijateljsku propagandu«, »odgajali djecu i mlade u protunarodnome duhu«, »špijunirali za okupatore«, »prokazivali antifašiste«, »osuđivali ih na smrt« i sl. Međutim, jasno je da su njihove optužbe potpuno deplasirane i neutemeljene u kontekstu brojnih pobijenih, često bez suda i presude, ne samo svećenika nego i redovnica, bogoslova i čak srednjoškolaca/sjemeništaraca, što znači da im je svima njima najveći zločin bio – pripadnost crkvenim strukturama bez obzira na kojoj razini! S tog motrišta treba također promatrati ubojstva redovnika različitih redovničkih zajednica, koji nisu bili svećenici. Oni se nazivaju časna braća, braća pomoćnici ili braća laici, polažu iste privremene i doživotne zavjete: siromaštva, čistoće i poslušnosti skupa s onim redovnicima koji se odlučuju za svećeništvo. Potpuno su ravnopravni s redovničkim svećenicima, sudjeluju u izboru samostanskih poglavara, vodstva redovničkih zajednica i provincijala, a mogu i sami biti birani na te dužnosti. Povjeren im je niz različitih i važnih službi za normalno funkcioniranje samostana poput vratara, kuhara, knjižničara, vrtlara, krojača, stolara, sakristana, obućara i sl. Skromni, marljivi i samozatajni unutar samostanskih zidina neupadljivo služe svojim redovničkim zajednicama, kao što su to činili i brojna časna braća tijekom Drugog svjetskog rata i u prvim godinama poraća, pa sve spomenute optužnice poslijeratnih vlasti padaju u vodu, jer oni nisu javno djelovali: propovijedali, govorili na skupovima, držali vjeronauk za mlade i djecu, vodili različita katolička društva, držali predavanja, duhovne vježbe i sl., i tako izravno utjecali na šire slojeve vjernika. Teško je kategorički u svakom pojedinačnom slučaju dokazati, ali vrlo je velika vjerojatnost da im je magnum crimen bilo: nezgodno prezime, u najvećem broju njemačko ili mađarsko, zatim, bliže ili daljnje srodstvo s narodnim neprijateljem, te činjenica da su pred kraja rata bježali od partizanskih postrojbi, jer se brzo pročulo o masovnim grobnicama koje su one ostavljale iza sebe, čime su nakon uhićenja u bijegu automatski smatrani krivima. Usputno, prema dosadašnjim podatcima, na područjima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, kao i Bačke, sveukupno je pogubljeno 14-ero redovničke braće, članova franjevačkog, trapističkog i isusovačkog reda, od kojih je, za ilustraciju da se vide partizanski kriteriji, najstariji bio 77-godišnji fra Modesto Hipper, rođen u Wüttembergu u Njemačkoj, trapistički redovnik u nekadašnjoj velebnoj opatiji Marija Zvijezda u Banjoj Luci, u kojoj je radio u štali. Prema samostanskim zapisima živio je doista svetim životom, no, iako nije optužen za bilo kakav zločin, partizani su ga, samo zato što je Nijemac, odveli u logor za Donauschwabe u Kovinu u Banatu, gdje je preminuo nepoznatog datuma i pokopan na nepoznatome mjestu. (dr. Ante Ćosić: 125. obljetnica Trapističke opatije ‘Marija zvijezda’ u Banja Luci; 1869.-1994., Biskupski ordinarijat, Banja Luka, 1994.).

Ubijeni zbog mađarskog i njemačkog prezimena

Za Crkvu u Bačkoj isti su takvi kriteriji primjenjivani i na dvojicu braće pomoćnika u subotičkom franjevačkom samostanu, koji su ubijeni nakon rata. Oni su također imali sumnjivo prezime, što je komunističkim vlastima bio sasvim dovoljan razlog za svrstavanje u narodne neprijatelje koje treba fizički eliminirati. Jedan je od njih bio Mađar fra Adalabert Fleisz, r. 6. lipnja 1906. u župi sv. Josipa Radnika u Gornjem Bregu, (mađ. Felsőhegy), naselju na desnoj obali rijeke Tise u sjevernoj Bačkoj, 4 km od općinskog središta, grada Sente. Krsnoga imena Ferenc 1937. pristupa Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda u glasovitome samostanu na Trsatu, dobivši redovničko ime Adalbert. Kao zanimljivost vrijedi spomenuti da je prema Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji iz 1939. trsatski samostan imao čak šestero časne braće, među kojima je fra Adalbert bio sakristan i vratar. Nakon toga odlazi u Bač, gdje je bio kuhar, svečane je zavjete položio 15. prosinca 1942., te je premješten u subotički samostan gdje je bio sakristan. Partizani su ga uhitili 6. studenoga 1944. i, prema jednoj verziji, odveli i strijeljali na nepoznatome mjestu. No, prema usmenoj predaji u obitelji Fleisz, koju je potvrdio njegov rođak József Gergely, novinar vojvođanskog dnevnog glasila Magyar Szó, fra Adalbert je ubijen iza glavnoga oltara u crkvi, a tijelo mu je zakopano na nepoznatom mjestu!
Njemačko je prezime, čini se, presudilo i mladome 25-godišnjem fra Rigobertusu Kettereru, koji je rođen 12. listopada 1920. u Bačkome Brestovcu (njem.: Ulmenau), naselju u općini Odžaci, nekadašnjoj velikoj njemačkoj župi s oko 5.000 vjernika, u župi Imena Marijina osnovanoj 1787. U novicijat je stupio 1941. u franjevačkom samostanu u Varaždinu, po završetku novicijata bio je krojač u osječkome samostanu, a 1943. premješten je u Suboticu. Prema jednoj verziji, bježeći od komunističkih postrojbi, poginuo je kao bolničar nepoznatog datuma negdje u Poljskoj, a prema Franjevačkome nekrologiju ubijen je 1945. (Ante Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martirium Croatiae, Zagreb, 2007.).

»Martirologij Subotičke biskupije«?

Možda bi subotički biskup i njegovi suradnici mogli promisliti i o ostalim mučenicima rođenima u Bačkoj, koji su na sličan način ubijeni na nekim drugim mjestima izvan Subotičke biskupije, kao što je npr. franjevac dr. o. Beato Bukinac, rođen u Baču 1912. a ubijen 1945. u Karlovcu, autor kolosalnog povijesnog djela De activitate franciscanorum in migrationibus populi croatici saeculis XVI et XVI/ O djelovanju franjevaca u migracijama hrvatskog naroda u 16. i 17. stoljeću ili Stjepan Ognjanov, rođen 1913. u Baču, kapelan subotičke župe sv. Roka, koji je »nestao« u jesen 1945. Svi su oni poslijeratne žrtve koje zavrjeđuju jednako poštovanje, sjećanje i molitve sadašnjeg vjerničkog naraštaja (i budućih) Subotičke biskupije! Dakle, čini se, da je dosadašnji narativ o Sjećanju na svećenike iz Bačke, žrtve komunizma prilično okrnjen i uskogrudan, pa bi trebalo promišljati o »širem nazivu«, koji ne bi podrazumijevao isključivo svećenike. Možda bi prigodan naziv mogao biti Martirologij Subotičke biskupije (naziv dolazi od grčke riječi mártyr koja znači »svjedok«, tj. osobu koja je položila život u svjedočenju svoje vjere). No, o tome treba najprije pokrenuti raspravu i doći do zajedničkog konsenzusa, ali jedno je sigurno – mučenici se u Bačkoj i iz Bačke ne smiju zaboraviti!
Tomislav Vuković