Fotografija donosi priču o zgradi u centru Rume poznatoj kao Magistrat. Objekt je građen između 1836. i 1838. godine. U narodu je bio poznat i kao Trgovišno poglavarstvo ili Gradsko poglavarstvo. Unutar zgrade bila je smještena izvršna vlast trgovišta Ruma. Magistrat je upravljao gradskom privredom, građevinskim poslovima, zdravstvom i javnim redom. Nakon perioda kada je bio sjedište poljoprivrednog poduzeća objekt je s vremenom zapušten i danas čeka obnovu. Građani ga pamte po nekadašnjem sjedištu poznatih lokalnih firmi. Zgrada Magistrata bila je važna građevina centra Rume. Nalazi se na uglu ulica Željeznička i JNA, a središte uprave bila je skoro 150 godina, do Drugog svjetskog rata.
Arhitektonski je u stilu klasicizma – ima jasan prednji dio sa šest dorskih stubova, s troglasnim frontom, dijelom koji asocira na antičku arhitekturu. Najistaknutiji i najupečatljiviji dio jeste upravo središte. Iako je objekt arhitektonski vrijedan i simbol je centra grada, posljednjih godina vidno propada, neiskorišten i s izrazitim znakovima dotrajalosti. Potencijalna je lokacija za revitalizaciju, ali postoji pitanje financiranja, vlasničkog statusa i namjene. Kao jedna od starijih, reprezentativnih zgrada u Rumi, Magistrat nosi vizualni i simbolički značaj – predstavlja kontinuitet razvoja grada od 19. stoljeća. 
Postoje u Rumi čak i mlađi ljudi koji čuvaju sjećanje na zgradu Magistrata, a ujedno i teže da upravo njihovim zalaganjem ta zgrada oživi, poput jednog mladog arhitekta, koji je upravo zgradu Magistrata iz svog rodnog grada odabrao za svoj master rad.
Milorad Marković piše: 
»U zgradi rumskog magistrata, početkom 1877. godine, zazvonilo je zvono koje je označilo početak jedne nove epohe. Prema Zakonu o uređenju općina i trgovišta iz 1870. godine, Ruma je dobila svoju gradsku upravu, a od 1. siječnja 1877. magistrat je počeo s radom, izjednačen po nadležnostima s drugim gradskim općinama u zemlji.
U svečanoj sali, pod visokim tavanicama, okupili su se zastupnici – trgovci, zanatlije, ratari i ‘kaputaši’. Svi su položili zakletvu, svjesni da od tog trenutka nose odgovornost za varoš i njene žitelje. Na čelu je stajao predsjednik, koji je udaranjem u zvono otvarao sjednice. Kvorum je morao biti osiguran – polovina odbornika za redovne odluke, a dvije trećine kada se odlučivalo o budžetu ili izboru gradonačelnika. Ako bi glasovi bili podijeljeni, presuđivao je glas predsjednika.
Sjednice su se održavale jednom mjesečno, a po potrebi i češće. Javnost je bila obavještavana pisanim oglasima na općinskoj kući, dok su zastupnici dobivali pozive pismom. Raspravljalo se o svemu što je činilo život varoši: o privredi, trgovini, porezima, školama, zdravstvu, redarstvu, pa čak i o javnom moralu. Postojali su stalni odbori – politički, pravni, gospodarski, građevinski i bolnički – koji su razmatrali pitanja iz svojih oblasti.
Najvažniji trenutak u godini bilo je usvajanje budžeta. Tada su se na papiru sabirale sve potrebe varoši: plaće činovnika, načelnika, bilježnika i blagajnika; troškovi redara, dobošara, grobara i časovničara; nabavka knjiga i popravka zgrada; osvjetljenje ulica i čišćenje varoši; drva za ogrjev i pomoć vatrogasnom društvu; školske potrebe i dobrotvorne svrhe. Sve je to moralo biti pokriveno prihodima – zakupninama općinskog zemljišta, vašara, štale i kantara, kao i brojnim taksama i porezima: na kuće, na piće, na meso, na vino, na sol, na dućane i zanate.
Izbori za zastupništvo odvijali su se burno, nalik onima za Državni sabor. Vodile su se izborne borbe, agitiralo se, a glasači su bili podijeljeni i po nacionalnoj i po ekonomskoj osnovi. U zastupništvo je ulazilo osam veleporeznika i šesnaest maloporeznika – ukupno dvadeset četiri čovjeka, različitih interesa, ali sa zajedničkom dužnošću da vode brigu o Rumi.
Iz redova zastupnika birao se i gradonačelnik. Za njegov izbor bila je potrebna dvotrećinska većina. Tijekom godina, na tom mjestu smjenjivali su se ljudi različitih imena i porijekla – od Ferdinanda Hetingera i Jovana Kritovca do Stevana Dimitrijevića, Milana Nikolajevića, Sime Milutinovića i drugih. Svaki od njih ostavio je svoj trag u vremenu kada se varoš mijenjala, rasla i tražila svoje mjesto u složenoj državnoj upravi.
Tako je Ruma, krajem XIX. stoljeća, živjela ritmom zvona magistrata i odluka koje su se donosile u njegovoj sali. Između poreza i vašara, između budžeta i javnih rasprava, građena je svakodnevica jedne srijemske varoši – strpljivo, zapisnik po zapisnik, glas po glas«.
Magistrat i dalje stoji, ali jedva, osakaćen i napušten, neopravdano i nepravedno. 
M. M.