Nisam mislila da će ova otočna abeceda ovako brzo doći kraju. Započela je gotovo neplanski. Slovo po slovo, otok po otok, putovanje po putovanje. I sada, na samom kraju, imam osjećaj kao da zatvaram neku malu mapu koju sam sama crtala, bez pravila i bez rokova, ali s puno više značenja nego što sam u početku očekivala.
Posljednja slova nisu bila laka. Kao da su se i ona sama malo opirala da budu posljednja. Mora da je zato što sam prva stavila na posljednje mjesto. Zamerila mi obrnutost. Kod nekih sam slova otvarala kartu i zatvarala je odmah nakon toga, jer ništa nije imalo smisla. Kod drugih sam se uhvatila kako se vraćam starim bilješkama, kao da sam možda nešto propustila. A zapravo je sve vrijeme bilo isto, neka slova jednostavno ne nose otoke ili ih barem ne nose onako kako sam ja zamišljala da bi trebalo. I onda sam odlučila da to više ne popravljam. Jer i praznine su dio ove priče, a to smo već i dogovorili.

Prazno za početak

Tako je ostalo i slovo Ć, bez svog otoka, ali ne i bez mjesta u ovoj abecedi. Kao mala pauza između svega što dolazi i onoga što je već prošlo. A onda se priča konačno pokrenula.
Čiovo me dočekalo kao otok koji to gotovo ne želi biti. Toliko je blizu kopna da ga lako uzmeš zdravo za gotovo, kao da je dio Trogira, kao da granica između vode i mosta zapravo ne postoji. Ali čim se makneš iz prvih ulica i pogledaš malo dalje, otok se počne otvarati na svoj tihi način. Male uvale, borovi koji se spuštaju prema moru i ona svjetlost kasnog poslijepodneva koja sve učini mekšim nego što jest. Čiovo nije otok koji te osvaja na prvu. On te polako navikne na sebe.
Cres je već sasvim druga priča. Kao da ulaziš u prostor koji ima vlastitu logiku i vlastiti ritam. Što se više voziš kroz njega, to ti postaje jasnije da ovdje ništa nije slučajno raspoređeno. Kamen, šuma, pa opet kamen, pa iznenadna tišina koja se protegne kroz kilometre. I negdje iznad svega, osjećaj da te netko promatra iz visine, bjeloglavi supovi koji kruže kao da poznaju svaki kamen tog otoka bolje nego ljudi koji ga posjećuju. A unutra, skriveno kao srce koje ne pokazuješ svakome, leži Vransko jezero, mirno i duboko, kao da čuva sve ono što se na otoku ne izgovara naglas.
Kad dođe red na Biševo, sve se odjednom smanji. Otok koji na karti izgleda kao sitna točka, u stvarnosti nosi nešto što ljudi pamte dugo nakon što odu. Modra špilja nije samo prizor, nego trenutak u kojem sve utihne na način koji ne očekuješ. Svjetlo koje se lomi pod morem, brod koji čeka vani, i osjećaj da si na mjestu koje postoji samo zato da bi ga jednom vidio i zauvijek zapamtio. Ali Biševo nije samo taj trenutak. Ono je i tišina između dolazaka i mir koji ostane kad se svi vrate natrag.
Brijuni mijenjaju cijeli ritam ove abecede. Nakon sićušnih i skrivenih otoka odjednom ulaziš u prostor koji je uređen, slojevit i gotovo kazališan u svojoj povijesti. Šetnja kroz Brijune nije samo šetnja kroz prirodu, nego i kroz vrijeme. Sve se miješa, tragovi davnih civilizacija, priroda koja se održava gotovo kao park i onaj neobičan osjećaj da se iza svakog stabla skriva još jedna priča. Brijuni ne traže da ih razumiješ odmah. Dovoljno je da budeš tamo.

Manje znano na kraj

I onda, na samom kraju, dolazi Arta. Mali otok koji ne pokušava biti ništa više od onoga što jest. Bez velikih priča, bez slojeva koje treba otkrivati, bez potrebe da ga se objašnjava. I baš zato mi se čini kao pravi završetak. Kao točka nakon dugog niza rečenica koje su se same slagale tjednima.
Kad sada pogledam unatrag, više mi se ne čini da sam pisala o otocima po abecedi. Čini mi se da sam samo pratila jednu liniju kroz more, ponekad jasnu, ponekad prekinutu, ponekad praznu, ali uvijek dovoljno stvarnu da me vodi dalje. Čak mi je dala i neku poetičnost u pisanju.
I možda je zato ova abeceda i mogla završiti samo ovako, bez velikog zaključka, bez finalne rečenice koja sve objašnjava, nego kao lagano zatvaranje bilježnice koja će se ionako opet jednom otvoriti. Jer more, naravno, ne prestaje na slovu A, osobito plavi Jadran. 
G. K. M.