Dvorci i ljetnikovci Vojvodine nastajali su tijekom 18., 19. i početkom 20. stoljeća, te su stilovi gradnje ovih objekata različiti i pripadaju prijelaznom razdoblju od baroka do klasicizma. Bogatstvo graditeljskog, povijesnog, kulturnog, gospodarskog i turističkog naslijeđa zasnovano je na raznolikosti kulturnih dobara, u čemu dvorci i ljetnikovci Vojvodine, kao i njihovi parkovi, imaju posebno mjesto. Jedan od njih je i Višnjevac. Smješten je u ataru sela Veliki Radinci, između Srijemske Mitrovice i Rume, u blizini gotovo zaboravljenog zaseoka Erem.
Ljetnikovac Višnjevac izgrađen je 1903. godine prema projektu Hermana Bolléa, arhitekta češkog podrijetla, koji je djelovao na području tadašnje južne Austro-Ugarske. Ovaj poznati arhitekt s kraja 19. i početka 20. stoljeća ostavio je značajan graditeljski opus u Srijemu. Herman Bollé projektirao je ljetnikovac i radove izveo sa svojim majstorima kao luksuznu prizemnu obiteljsku zgradu za povremeni ili stalni boravak vlasnika.
Ljetnikovac Višnjevac pripadao je talijanskoj grofovskoj obitelji Odescalchi, jednoj iz niza plemićkih obitelji s velikim posjedima u Srijemu. Poslije Karlovačkog mira i nakon što su Turci protjerani, bečka carska kuća veliki dio Srijema dodijelila je obitelji Odescalchi. Vlastelinstvo Odescalchijevih obuhvaćalo je gornjosrijemsku regiju sa središtem u Iloku i donjosrijemsku regiju sa središtem u Irigu. Grof Livio Odescalchi i njegovi potomci u velikoj su mjeri zaslužni za razvoj vinske tradicije Srijema. Pisani izvori također ukazuju da je zahvaljujući obitelji Odescalchi 1826. godine osnovana prva vinarija u Erdeviku.
Propast Austro-Ugarskog Carstva dovela je obitelj kneževa Odescalchi do propasti. Iako su od bečkog dvora dobili na dar gotovo cijeli Srijem, jer su vojno i novcem pomagali austrijskog cara Leopolda II. u vrijeme obrane ovih krajeva od Turaka, ipak su ljetnikovac morali dati kao zalog za kredite. Kasnije je, zbog duga, Zagrebačka banka odlučila prodati ga i namiriti svoja potraživanja.
Dvorac ima oko 800 četvornih metara površine pa, iako oronuo, i danas podsjeća na nekadašnji raskoš knezova. U vrijeme dok je pripadao obitelji Odescalchi, ovdje je bila i kolonija s dvadeset kuća biroša (značenje: najamni poljoprivredni radnik koji s obitelji živi na gospodarovu posjedu). Knez Baltazar ljetnikovac, gospodarske objekte i zemlju iznajmljivao je obitelji Pheiphher iz Rume, koja je ovdje držala ergelu s 11 konja – punokrvnih arapskih kobila.
Poslije Prvog svjetskog rata dvorac je promijenio vlasnike, kupljen je od bogatih Srba, doseljenika iz sjeverne Baranje (koja je tada pripala Mađarskoj). Od 1927. godine polovinom ovog raskošnog ljetnikovca gospodari obitelj Kovačević iz Velikih Radinaca, koja ga je otkupila od tadašnje Zagrebačke banke, dok je drugu polovinu dvorca 1945. godine kupio Mirko Bajić iz Rume.
Za ovaj ljetnikovac danas uglavnom znaju samo mještani okolnih sela koji ponekad do njega navrate s okolnih njiva koje obrađuju. Nalazi se na kraju četiri kilometra dugog ljetnog puta. Velika je šteta da ovaj ljetnikovac u prirodnom okruženju srijemske ravnice i u blizini Fruške gore ostane skriven od očiju javnosti, da ostane još jedan u nizu zaboravljenih i usamljenih ljepota, bez oznake i putokaza.
M. M.  
(izvor: https://rumskizapisi.wordpress.com/2017/11/28/dvorac-zaboravljen-u-sremskoj-ravnici/)