Čovjek se boji patnje. U svome životu nastoji na razne načine izbjeći je. A kada ipak mora patiti, osjeća to kao neku nepravdu koja se sručila na njega. No, Kristov križ daje smisao svakoj našoj patnji te kršćanin na životne križeve ne može gledati kao na nepravdu koja mu se nanosi, već ih prihvaća ujedinjujući ih s patnjom svoga Spasitelja.
Kristov križ i naš križ
Isus je podnio velike patnje za spasenje nas ljudi, u korizmeno vrijeme malo više o tome razmišljamo i posvješćujemo veličinu Isusove žrtve. Ipak, kada prođe to vrijeme, sve manje razmišljamo o Kristovoj muci, nekako zaboravljamo njegovu žrtvu, a naš odnos s njim gradimo na stalnom traženju da nas neka muka zaobiđe. Ipak, to nije moguće, nema života bez križa. Ali razlika između vjernika i nevjernika je u tome vidimo li smisao svojih patnji i prihvaćamo li ih, ili ih gledamo samo kao neke terete i nepravde.
Isus ove nedjelje poručuje: »Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan« (Mt 10,38). Biti Kristov učenik znači, poput njega, prigrliti svoj križ i hrabro ga nositi, iako križ znači i puno padova i boli, ipak uvijek ustati i nastaviti jer to je put do uskrsnuća. Prihvaćanje patnje za čovjeka je spasonosno, to je i prihvaćanje Božje volje. Nekada možemo prepoznati njezin smisao, nekada i ne, nekada će nam se taj smisao razotkriti u vječnosti. Ipak, uvijek treba prigrliti križ zagledan u Kristov i zahvaljivati Bogu na njegovoj volji.
Biti kršćanin znači nositi križ, osobito onaj koji dobijemo zbog imena Kristova. Isus je to najavio svojim učenicima. Znali su oni da će ih mnoge nevolje snaći jer su njegovi. I mi danas znamo da onaj koji slijedi Krista mora ići putem trpljenja, ali vjernik suvremenog doba to ne želi. Krije svoju vjeru, drži je u privatnosti, kako ne bi zbog nje podnio neku patnju, koja je u razmjeri s Kristovim patnjama za nas neznatna. Kao i nekoć, Bog i danas od nas traži vjernost, ali vjernost u svakoj situaciji i na svakom mjestu. Ne možemo ga u javnosti zatajiti, a onda u privatnosti svoga doma moliti od njega blagoslov i zaštitu. I sami znamo da je to dvolično, da ili si s Bogom ili ne. Nema srednjeg puta. I tko se zastidi Krista pred svijetom i Krist će se njega pred Ocem, poručuje nam naš Učitelj. A priznati Krista pred svijetom znači prigrliti križ koji ide uz to, prihvatiti sve posljedice koje može imati naše javno svjedočenje vjere.
Ljubav
Kao što prihvaćamo patnje za one koje volimo, tako trebamo posvjedočiti i ljubav prema Kristu te prihvatiti sve ono što u našoj sredini znači biti kršćanin. Ljubav je prihvaćanje križa, žrtva za druge i za Boga. Jer u kršćanstvu u pozadini svega stoji ljubav kojom Bog ljubi čovjeka i kojom čovjek uzvraća ljubeći Boga i bližnje. Isus nas ove nedjelje također podsjeća na ljubav, ali napominje da više od svega trebamo ljubiti njega. Nije to Božja sebičnost, nego pravi put ljubavi kako bismo i svoje bližnje mogli ljubiti bolje i više. Onaj tko ljubi Boga iznad svega, u susretu s Božjom ljubavlju mijenja se, postaje drukčiji, sličniji Bogu, sposoban ljubiti bližnje iskrom te božanske ljubavi s kojoj se susreće. Tada postaje sposoban svoju ljubav očistiti od primjesa ljudskih nesavršenosti, od sebičnosti, ljubomore, zavisti… Ljubav koja u sebi nema Boga postaje sebična, zaprljana grijehom, gleda sebe i svoj interes, te prestaje biti prava ljubav, nego samo neki njezin privid. Prava ljubav je tamo gdje je Bog. Ona nosi križ, ali je ispunjena radošću i nesebičnim darivanjem.
