Dosta je čest slučaj da statistički podaci o naseljima na područjima današnje Vojvodine, a u ovoj priči područjima sjeverno od Save i Dunava u Srbiji, bivaju poznati tek za vrijeme Habzburške monarhije, opsjednute točnošću saznavanja podataka o stanovništvu iz razloga ubiranja poreza. Prvi podaci o Borči, tako, potječu iz 1717., kada je selo imalo 30 domaćinstava. Kada su Turci ponovo zaposjeli Beograd 1739., Austrijanci su ovdje zasnovali pograničnu postaju. To se naselje nalazilo na području Pančevačkog rita koje je bilo najteže dostupno poplavnim vodama Dunava i Tamiša. Između 1752. i 1760. naselje je baš tako i stradalo, no nasuprot Kalemegdanu, na lijevoj obali Dunava 1776. javlja se Nova Borča, vjerojatno samo kao poljoprivredno područje.
Sadašnja Borča, najveća periurbana aglomeracija u (geografski) banatskom dijelu teritorija Beograda, naseljena je od 1794. do 1797. godine na mjestu stare Borče. Naseljena je zbog vojnih potreba, uglavnom obiteljima iz Pančeva pravoslavne vjere. Nešto kasnije naseljavaju se Rumunji koji su se, kažu srpski izvori, »posrbili«, ali i Hrvati, što navodi profesor Mario Bara, istraživač migracija Hrvata. Prvi Hrvati bili su iz obitelji Flanjak, a došli su 1792. godine, najvjerojatnije iz slunjskog kraja. Naseljavanja hrvatskih, kao i obitelji koje su pripadale drugim katoličkim narodima, a najbrojnije su bile njemačkog i mađarskog podrijetla, u stanovitoj mjeri i postupno kroatizirane, može se, dakle, u tom razdoblju gledati kao ispunjavanje potrebe da se obnovi naselje koje je pripadalo Vojnoj granici. Kasnije su se ovdje naseljavali i drugi katolički narodi, a u razdobljima južnoslavenskih država najviše oni koji su živjeli unutar njihovih granica, i to zbog ekonomske jačine Beograda. 

Crkva

Brojčani podaci o borčanskim katolicima pokazuju da su oni uvijek bili znatna manjina među stanovništvom. Borča se do 1923. nalazila na području povijesne Čanadske nadbiskupije, a njezini shematizmi kazuju da je katolika bilo između 65 i 80 u godinama od 1847. do 1886. Broj im se tijekom prve polovice XX. stoljeća povećava, te se 1902. bilježi 139, a od 1916. do 1927. godine biva konstantan, oko 150. Ovaj broj vjernika katolika sâm je, na to su borčanski župljani ponosni i danas, svojim sredstvima iznio izgradnju katoličke crkve Uzvišenja sv. Križa, jedinog sakralnog objekta Zapadne Crkve na ogromnom prostoru između Dunava i Tamiša. Crkva, koja se nalazi u najstarijem dijelu Borče, u Ulici Branka Radičevića br. 34, mala je (160 m2) sakralna građevina, posvećena 24. rujna 1905. godine. Posvetio ju je opat László Lászlóffy iz Vršca u nazočnosti i na molbu župnika Károlya Zelinke iz Glogonja, koji se tada brinuo o vjernicima u Borči i okolici. Svećenici Borče vremenom počinju skrbiti o vjernicima katolicima i u ostalim naseljima Pančevačkog rita: Crvenki, Padinskoj Skeli, Vrbovskom, Besnom Foku, Krnjači, Kotežu, Kovilovu, Ovči, Glogonjskom Ritu i Jabučkom Ritu, u kojima ih je, ipak, bilo znatno manje nego u Borči. U samom ovom naselju s 51.862 stanovnika, na posljednjem popisu se katolicima izjasnilo 290 osoba, u Padinskoj Skeli 63, u Ovči 11, a u ostalim naseljima broj izjašnjenih katolika je jednoznamenkast. 
Zgrada župe nikada nije izgrađena, budući da Borča nije imala svojeg lokalnog svećenika. Od samih početaka o katolicima su duhovno skrbili svećenici iz Glogonja, da bi od razdoblja kada je Borča pripala Banatskoj apostolskoj administraturi (osnovanoj 1923.) u nju dolazili katolički svećenici mahom iz susjednog Beograda. Od 1930-ih godina posjećivali su je isusovci, primjerice o. Ivan Rojić, pa potom od 1964. godine župnici i njihovi pomoćnici iz beogradske crkve Krista Kralja. Najviše se i dalje pamti svećenička služba salezijanca o. Cirila Zajeca, tadašnjeg župnika župe sv. Josipa Radnika s Karaburme. On je dolazio motociklom, autobusom ili automobilom i nikada, kažu župljani, na nedjeljnu misu u 11 sati nije zakasnio. Služio je u Borči od 1974. do 1991. i od 2000. do 2011. godine. U razdoblju od 1991. do 2000. ondje je ponovo djelovalo svećenik iz Banata, opovski župnik Jan Kuchárik, složivši velikim marom sve matične knjige i upisavši u njih, počevši s 1900. godinom, sve katolike rođene na teritoriju ove župe koji su živjeli širom Beograda.

Obnove

Razdoblje intenzivnih građevinskih radova na obnovi župne crkve nastupa od 2011. godine, kada je administratorom župe imenovan svećenik Subotičke biskupije Róbert Pastyik. Tako je njegovom inicijativom 2010. godine obnovljeno pročelje i eksterijer crkve, 2012. je uvedena voda i kanalizacija, restaurirani su oltari, ambon i krstionica, oltar i niša Kristovog groba, oltarska slika, križni put, obojena je unutrašnjost crkve, postavljen laminat na koru, popravljena crkvena zvona i uređen plato ispred crkve. Godine 2016. postavljene su daske na stropu i zamijenjen je krov, te ofarban toranj. Naredne godine kupljen je dio susjednog placa i na tom mjestu izgrađena pastoralna dvorana, a dvije godine kasnije, 2019., oslikana je oltarna apsida prikazima anđela, svojstvenim za istočnokršćansko freskopisanje, koji nose simbole Kristove muke.
Nakon Pastyika u Borči je misio Goran Avramov, a u najnovijem razdoblju to čini Nándor Kara, također subotički svećenik na službi u Veleposlanstvu Svete Stolice, nastavivši dobru praksu i obnovivši, uz financijsku pomoć Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, pod u crkvi. Jezik župe i bogoslužja je hrvatski.

Zajednica

Mala katolička zajednica u Borči velika je kršćanskim srcem i bogata ambicijama. Zlatko Firez, predsjednik Crkvenog odbora, navodi kako je na nedjeljnim misama oko 20 vjernika, a na misama za pokojne i više. 
»Broj katolika bio je znatno veći. Samo u mojoj ulici je bilo pet katoličkih kuća, ostala je samo moja«, kaže Firez, navodeći da je vjernika manje zbog prirodnog smanjenja broja osoba, kao i udaje u pravoslavne obitelji. 
Navodi također da, osim dvadesetak katoličkih obitelji koje primaju svećenika na godišnji blagoslov, ima i »novih« katolika, koji su živjeli dulje vremena u Borči, ali nisu znali da u njoj postoji katolička crkva, već su išli u crkve u Beogradu, najviše na Karaburmu. Verica Ratić, borčanska župljanka podrijetlom iz Slavonije, pak, ističe veliku slogu i zauzetost župljana oko organizacije blagdana, proslava rođendana župljana, skrbi za stare, socijalno ugrožene te pozornost koja se daje očuvanju zajedništva.
Veliki broj događaja iz prošlosti župe »u srcu pohranjuje« Katica Horvat – onih kojima je svjedočila sama, kao i onih koje joj je ispričao njezin otac Rudi Horvat, predsjednik Crkvenog odbora u vrijeme obnove tornja i eksterijera crkve potkraj 1960-ih godina. Iz tog razdoblja su i fotografije koje je ustupila za objavu. 
»Jedan od tih događaja je svečani doček zvona koja su u toranj postavljena prije Drugog svjetskog rata, o čemu je ostalo trajno sjećanje na veličanstvenost radosti male zajednice. S mjesta gdje su prispjela skelom iz susjednog Zemuna čekala ih je povorka Borčana sve do crkve. Vjera je bila jača i bilo je dika što si katolik«, kaže ona. 
Iako unutar mjesta nema izrazite koncentracije katoličkih domova, Katica se sjeća obitelji »Slavonaca« s Grede, kvarta s novijim zgradama. 
»S tom djecom iz obitelji Rister i Vuković išli smo na vjeronauk, i to po dvadesetak nas«, navodi ona na koncu svojih sjećanja. 
Započeta priča o borčanskim hrvatskim i drugim katoličkim prezimenima tu tek započinje.  
Marko Tucakov