Oduvijek je bilo teško biti glasnik Božje riječi. To zahtijeva hrabrost i ustrajnost, ono što bi se čovjeku činilo da sam po sebi ne posjeduje. No, Bog kad poziva svjedoke, on ne traži već unaprijed posjedovanje osobina potrebnih za širenje njegove riječi, nego odabranog osposobljava da izvrši povjereno poslanje. Na čovjeku je samo pristati, a sve ostalo dobiva od Boga. Bog onome kojega šalje ne obećava da će to proći glatko, bez poteškoća i nevolja, nego mu obećava sposobnost da to može izvršiti te svoju zaštitu u teškim trenucima. Tako je bilo još sa starozavjetnim prorocima, a tako je i s nama, ukoliko želimo surađivati s njime.
Prorok Jeremija
Iz kratkog odlomka iz Knjige proroka Jeremije kojega čitamo ove nedjelje (usp. Jr 20,10-13), možemo naslutiti težinu Jeremijina života. Njega je Bog odabrao za svoga glasnika, trebao je narodu prenijeti poruku obraćenja. Jeremija se prvo opirao Božjem izabranju, smatrao se nedoraslim za taj zadatak, no Bog ne odustaje od onoga koga je odabrao i čini ga sposobnim za namijenjeno mu poslanje. Njegov je zadatak bio vrlo težak, te su mnoge patnje pratile njegovo djelovanje. Morao je propovijedati obraćenje narodu koji se okrenuo od Boga, da ih ne bi stigla Božja kazna. No narod, umjesto da posluša Božju poruku izrečenu preko proroka i obrati se, on progoni proroka, smatra ga neprijateljem i pokušava ga ušutkati. Ali, Jeremija je nepokolebljiv u svome navještaju, jer Bog vodi njegovo djelovanje, on je njegov glasnik. Narod ne prihvaća Jeremijine riječi, jer se ne želi mijenjati. Misli ako ušutka proroka, neće se dogoditi ono o čemu on govori. No, Božju riječ ne može ništa ušutkati, ona se na kraju uvijek obistinjuje. Narod se samo zavaravao odbijajući prorokove riječi. Vrlo brzo dogodilo se ono što je i naviješteno: Izrael su pokorili Babilonci i odveli ih u sužanjstvo.
Božja riječ upućena nama također će se obistiniti, bez obzira na to prihvatili je mi ili ne, prihvatili mi živjeti po njoj i naviještati je ili se pravili da je nismo čuli. Zanimljiva je priča proroka Jone, koji odbija biti Božji glasnik, pa pokušava pobjeći od Božjega poziva, ali to nikako ne može, te ga na kraju prihvaća. Nas neće snaći Jonine nevolje što odbijamo biti Božji suradnici, ali svakako se trebamo odazvati Božjem pozivu, biti svjedoci njegove riječi u modernom društvu. Milost da smo dio Božjega naroda, Crkve, da smo odgajani u kršćanskom duhu, poučeni u vjeri, obvezuje nas na svjedočanstvo. Vjera nije privatna stvar, kršćanstvo se ne živi samo u svoja četiri zida. Da su apostoli tako živjeli, ne bi se Radosna vijest pronijela po svem svijetu.
Važno je sačuvati vječnost
Slično nas ove nedjelje poučava i Isus (usp. Mt 10,26-33): »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu« (Mt 10,28). Naše neživljenje kršćanstva, držanje vjere u privatnosti, odbijanje svjedočenja, sve dolazi od toga kako će reagirati društvo u kojem živimo. Ako se tko odrekne Krista pred svijetom, odreći će ga se on pred svojim Ocem, upozorava Isus ove nedjelje. To je doista upozorenje, kada znamo da Bog drži svoju riječ. Što je na ovome svijetu vrjednije od vječnog života, pa ni sam ovozemaljski život nije vrijedan pred vječnošću. Zato se kršćanin ne smije i ne treba ničeg bojati dok hrabro svjedoči svoju pripadnost Kristu, sve je u Božjim rukama, kao i kod proroka Jeremije, a ono najvažnije, sve završava u radosti s Trojedinim Bogom.
