Intervju

Boško Krstić, novinar, romansijer, esejist, urednik časopisa Rukovet

 

Subotici je potrebna nova ideja

 

 

Rukovet je najpoznatija književna adresa grada* Subotica zna roditi velike ljude, ali je ponekad premalena za njih* Tek kulturni događaji visokog dometa mogu dovesti na pravu mjeru skupi kulturni korov koji niče

 

Razgovor vodio: Zvonko Sarić

 

Časopis za književnost, umjetnost i društvena pitanja Rukovet je više od šest desetljeća na kulturnoj sceni. S urednikom ovog časopisa, novinarom, romansijerom i esejistom Boškom Krstićem razgovarali smo o časopisnoj produkciji, mogućnostima afirmiranja kreativnih i stimulativnih ideja u oblasti subotičke kulture, te o mjestu čovjeka u aktualnom bešćutnom svijetu.

 

 

HR: Kako biste opisali profil časopisa Rukovet i što karakterizira sadržaje ovog časopisa čiji ste dugogodišnji urednik?

 

Časopisi su fenomen koji živi od vječite prijetnje gašenja i nestanka. Pa iako smo skloni da blagonaklono gledamo na ovog »pacijenta« i da brzopleto zaključimo kako je opet ili još uvijek u krizi, ozbiljnijom analizom utvrdit ćemo da je danas časopisa više nego ikada. Tko pokrene bilo kakvu inicijativu, političku uglavnom, pokrene i časopis. Samo je malo njih sačuvalo ili stvorilo »osobni opis« i »karakterne crte«. Rukovet, časopis koji uređujem, navršio je šezdeset i tri godine neprekidnog izlaženja. Nema valjda ozbiljnije zavičajne teme, a da se časopis Rukovet nije njome bavio. Pri tome se čuvao provincijalnog, gradio mostove između nacionalnih kultura, predstavljao Suboticu svijetu i svijet Subotici. Rukovet je najpoznatija književna adresa grada.

 

HR: Čuvate časopis Rukovet i on opstaje. Je  li to teško? Hoće li Rukovet preživjeti susret s budućnošću?

 

Časopisi umiru kao i ljudi. Prođe im vijek. Ali umiru i bez para, opet kao i ljudi. Iako Rukovet izlazi 63 godine, Rukovet usporava. Njegova budućnost je neizvjesna s naglaskom na ono ne… U vrijeme kada je časopis pokrenut 1955., uz nešto kasniji Üzenet, postojala su ova dva časopisa; sada ih u Subotici ima desetak i još desetak povremenih izdanja, novina, kalendara… Nekada je u redakciji bilo zaposleno dvoje ljudi, plaćeni svi troškovi, honorari, osiguran prostor. Sada nema nijednog zaposlenog, jedva se plaća prostor u kome je redakcija, nikome se ne plaćaju honorari… Za prošlu godinu, iako je proračunom bilo predviđeno stotinak tisuća za Rukovet, nismo uspjeli do njih i doći, jer poslije četiri-pet pokušaja da sakupimo uvijek neke dodatne papire, između ostalog i potpisane predugovore s budućim autorima, kao da je moguće predvidjeti tko će sve poslati tekst ili kako napraviti predugovor s nekim iz inozemstva, tim više jer niste sigurni da ćete te novce i dobiti, odustali smo. Nigdje ne možete dobiti lonac, a da ga ne platite. Ali tekstove, prijevode, da. Kao da je to nekava rekreativna djelatnost, za zabavu. Ali za bilo kog pjevača, koji jeste zabava, morate platiti, iako je i u kavani uobičajeno da svatko plati što naruči. Najgore je to što tako polako zamire i prevodilaštvo, gasi se nekadašnja subotička prevodilačka radionica koja je bila važna spona nacionalnih kultura u Subotici.

 

HR: Dugo godina sudjelujete u organizaciji međunarodne manifestacije Književni KIŠobran, koja se održava u Subotici. Je li tu sve pod konac ili su i u slučaju ove manifestacije glede financijskih sredstava peripetije neminovne?

 

Slično kao Rukovet je prošao i deseti KIŠobran prošle godine. Poslije devet godina, sa stotinak sudionika koji su Kišovo djelo i Suboticu kao njegov rodni grad promovirali na međunarodnom planu, opet je zastalo kod prikupljanja dokumenata. Planirano je da se jubilarni KIŠobran održi u Subotici, Beogradu i Budimpešti, a zapelo je što nismo dobili predračun, već samo ponudu jednog hotela za smještaj sudionika; zatim što smo ponudu za prijevoz do Beograda uzeli od Gradske knjižnice, a ne od ovlašćenog prijevoznika, taksiste ili autobuske kompanije, pa je li brutto ili netto, sve s obrazloženjem da je tu komisija za reviziju i da se sve mora uraditi po ne znam kojim pravilima. Kao, ispravno je platiti taksisti, a ne knjižnici. Revizija kojom smo opominjani kako moramo do u tančine prikupiti sve te papire na kraju je utvrdila da su službenici grada nezakonito podigli svoje plaće.

 

HR: Kako »vratiti« Danila Kiša u Suboticu? Rodni grad velikog književnika nema čak ni ulicu s njegovim imenom. 

 

Da, svojevremeno se digla međunarodna prašina zbog skandala da Danilo Kiš u svom rodnom gradu ne može dobiti ulicu s njegovim imenom. Nekako smo to zataškali  poetskom pričom o »živoj« ulici koju smo sastavljenim rukama napravili između njegovog spomenika i biste Géze Csátha. Kasnije se ljudima smučilo mijenjanje naziva ulica, kao između ostalog i fantastična dosjetka da se jedna škola nazove putem – Majšanski put. Ono uličica i staza bez imena, što je gradska Komisija za davanje naziva dijelova grada dostavila, više bi vrijeđala slavnog pisca nego mu odavalo počast. Novi pokušaj da se ipak Kiš nekako »vrati« u rodni grad bio je prijedlog da se obnovi drvored kestenova na početku Senćanske ceste, gdje se nalazila i piščeva rodna kuća. Iako je Komisija za podizanje spomenika podržala ovaj prijedlog, sve se završilo sječom nekoliko osušenih stabala. Još jedna ideja, da se na zgradu na mjestu Kiševe rodne kuće naslika mural, slika dvogodišnjeg Kiša s loptom u rukama, iz vremena kada je tu stvarno živio, završena je objašnjenjem iz Uprave za izgradnju grada da je za to potrebno dobiti dozvolu 24 stanara te zgrade, zatim naručiti i platiti urbanističko rješenje, zatim angažirati i platiti umjetnika koji bi napravio idejno rješenje i na kraju platiti nekome da to da naslika. Sve bi to trebala platiti subotička Književna zajednica koja je bez dinara. Subotica zna roditi velike ljude, ali je ponekad premalena za njih. 

 

HR: U jednom od Vaših romana, Vodolija, pišete o suši koja je zavladala gradom. To jest metafora u tom Vašem romanu, a događa li se danas suša u oblasti kulture u Subotici? Ako jeste tako, kako pronaći vodu?

 

 

 

Obuzelo nas je mrtvilo, letargija, rezignacija... Nema entuzijazma bez koga nema ni izgradnje grada, pa ni nas samih. Za grad se treba boriti. Borimo se mi i sada, ali jedni protiv drugih. Umjesto da dalje izgrađujemo toleranciju, suživot, multikulturalnost, mi samo trošimo ono što su drugi stvorili. Dok svi te vrijednosti uzvikuju kao neku svoju parolu, ispod stolova se mučki udaraju nogama. Subotici je potrebna nova ideja, nova paradigma. Mora se otvoriti i prema vani i iznutra. Jer još jedan politički obračun i svi bismo konačno postali politički nepodobni. Smjenjuju se, zaboravljaju, potiskuju ozbiljni ljudi ovoga grada.  A grad nema puno sposobnih ljudi. Pred nama niče nova Sinagoga, objekt neprocjenjive vrijednosti i neslućenih mogućnosti; zgrada kazališta, vjerojatno najznačajniji kazališni objekt u okolini; upropašćeni Dom vojske treba obnoviti od temelja do krova, iskrpljeni Sokolski dom samo visprenije podsjeća da je mogući subotički Sava centar, Velika terasa na Paliću zvrji prazna, Prva kasarna... Već odavno bi ekipe pametnih trebale graditi budućnost ovih palača i prave programe. A ti programi trebaju otvoriti Suboticu, da animiraju i gradove i države oko nas. Jer tek kulturni događaji visokog dometa mogu dovesti  na pravu mjeru skupi kulturni korov koji niče. Taj veliki izazov, što ćemo biti sutra, treba podržati i u svim kulturnim institucijama koje se pate i vrte u krug iz koga nema izlaza. Kao da grad u svom urbanom, arhitektonskom smislu polako nadrasta vlastite građane i ozračje koje su uspostavili. Teško je to postići nekakvim strategijama i političkim programima. Treba pružiti šansu pravim ljudima, majstorima, umjetnicima koji imaju viziju i snagu da ih i ostvaruju, a ne političkim apologetama. Više bi sada vrijedio jedan međunarodni javni natječaj s nagradama što da činimo sa Sinagogom, kazalištem, Domom vojske, Prvom kasarnom, Palićem i Letnjom terasom od  raznih političkih strategija. Tako bismo potaknuli  ljude da razmišljaju o svom gradu, da osjete da je njihov, da ga mogu mijenjati. To bi valjalo učiniti i u svim drugim oblastima. 

 

HR: I kao urednik Rukoveti i kao književnik uvijek ste promovirali i njegovali urbane kulturne vrijednosti Subotice. Zbog čega je to za Vas bilo i jest važno?

 

Grad se promijenio, kao što se uvijek u povijesti i mijenjao. Umjesto žala za prošlim, ali i umjesto zaborava i grubih gašenja starih vrijednosti, treba na tim osnovama graditi nove. Ali… »Čovjek je ili etatista ili urbanista« – piše György Konrád u svom romanu Vrtna zabava. »Antipod grada nije selo, nego država. Urbani je razmjerno manje idiotski pogled na svijet. Uvažava to što ljudi grade život oko sebe, kako žive jedni pokraj drugih, a ne kako vladaju jedni nad drugima.«

 

HR: Svijet je danas postao veoma turbulentan. Za kim danas »zvono zvoni«?

 

»Mali je ovaj svijet« – znamo reći, ali potajno vjerujemo da u njemu ipak ima mjesta da se sakrijemo; u svojoj kući, selu, gradu, svojoj državi ili kontinentu. Da se  tako skriveni sačuvamo od velikih nevolja i nesreća, bolesti i ratova koje se valjaju negdje, mislimo, daleko od nas. Da ovlašnim uzdahom sućuti umirimo savjest da smo pomogli dalekim nevoljnicima, ali nama još značajnije da skrenemo nevolje mimo nas. Ne vrijedi nam iskustvo da to nikada nismo uspjeli: iako započinjani tko zna gdje, ratovi su stizali i na naše pragove, doduše, i s naših pragova drugima, a vjetar izdaleka donosio nepoznate bolesti. Možda je ova posljednja velika seoba naroda, više nego ikada ranije, pokolebala tu našu slabašnu nadu kako se možemo skriti na ovom malom svijetu. Jer, dok smo pred strogom policijom na graničnim prijelazima pokazivali putovnice, oni ih savjesno provjeravali na kompjutorima, uspoređivali uglavnom vampirske fotografije iz njih s našim licima, već takvim kakva su, udarali pečate posred stranice, a nikada nisam saznao po kojoj logici i zašto to tako čine, zatim pregledali gepeke, kuckali po vratima, još jednom pregledali putovnice i tako dalje… samo nekoliko koraka od nas su stotine izbjeglica prelazile granicu bez putovnice, bez kontrole, zanijeti nadom u bolji život i vjerom da se i oni negdje mogu skriti. Dvije logike ili što drugo? Na istom mjestu, a obije bolni demanti da mirnog mjesta za skrivanje na ovom svijetu nema. Pred nama se pomjeraju i preseljavaju kontinenti. Bez putovnica. Sve misleći kako smo baš sada, baš mi, otkrili do sada nepoznate istine i skrivene tajne života na ovom svijetu i tražeći riječi da to saopćimo, iz polutame sjećanja, pomaljaju se iste ili slične misli, ali u tuđim glavama. Meni ovi stihovi londonskog svećenika i pjesnika  John Donnea: »Nijedan čovjek nije Otok; sam po sebi cjelina; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako Grudvu zemlje odnese More, Europe je manje, kao da je odnijelo neki Rt, kao da je odnijelo Posjed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovječanstvom. I stoga nikada ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom.«