U rimokatoličkoj crkvi Uzvišenja svetog Križa u Rumi nalaze se orgulje koje su starije od same crkve. Izgradnja nove crkve, nakon što je stara drvena postala trošna i nedovoljna, započela je 1808. godine i trajala je do 1812. Orgulje za novu crkvu kupljene su 1795. godine u Beču za 150 forinti. Prema dostupnim izvorima, građene su upravo te 1795. godine u Beču, što je period kasnog baroka i ranog klasicizma u muzičkom graditeljstvu. Kako je današnja jednobrodna klasicistička crkva u Rumi podignuta i završena tek 1813. godine, ove bečke orgulje naknadno su dopremljene kako bi oplemenile novi prostor. Veliku ulogu u podizanju crkve i opremanju enterijera imali su nasljednici barona Marka Pejačevića, osnivača moderne Rume, koji su financijski podržavali kulturni i duhovni razvoj lokalne zajednice. 
O graditeljima i podrijetlu instrumenta zna se da potječe iz jedne od uglednih bečkih radionica s kraja 18. vijeka. Tijekom tog doba Beč je bio apsolutni centar muzičkog svijeta i primarni izvor vrhunskih instrumenata za crkve širom Habzburške monarhije, uključujući i prostor Vojvodine. Iako su precizni detalji o konkretnom imenu majstora djelomice zamagljeni u lokalnim arhivama zbog burne povijesti Srijema, stilske karakteristike i mehanika jasno svjedoče o austrij-skoj graditeljskoj školi. Za razliku od nekih susjednih srijemskih župa (poput Zemuna gdje su orgulje kasnije mijenjane češkim instrumentima ili Golubinaca, gdje su donesene Hefererove orgulje), rumske orgulje su uspjele u velikoj mjeri zadržati svoju autentičnu strukturu iz 1795. godine.
Orgulje imaju dva manuala, šesnaest registara, s oko 600 svirala. Prvi orguljaš u staroj crkvi, do izgradnje nove, bio je Johann Weipert. Orguljaš u novoj crkvi, od 1813. do 1836. bio je Ivan Mihalfi, poslije njega Anton Cibrić, a obojica su radili kao učitelji u školi koja se nalazila pored crkve. Od 1852. do 1905. orguljaš je bio Benedikt Prejs, a poslije njegove smrti tu službu su obavljali Georg Grundbach i Jakob Ambros. Od 1929. do 1940. službu orguljaša vrši Ferdinand Kristl, koji je bio odista pravi stručnjak za orgulje. Od 1951. sve do prestanka rada orgulja 1960. spominju se kao orguljašice sestra Aurora Jukić i sestra Hedviga.
Orgulje prate liturgijska slavlja – nedjeljne i blagdanske svete mise, vjenčanja, sprovode i druge svečane obrede – te su nezaobilazan element duhovnog ozračja svake crkve. Pjevanje uz pratnju orgulja njeguje i dalje rumski župni pjevački zbor, ali su sadašnje orgulje nove izrade, a ove stare čekaju obnovu, koja zahtijeva velika financijska sredstva, ali se o njoj uvelike razmišlja.
Napori za restauraciju orgulja u crkvi Uzvišenja svetog Križa u Rumi odvijaju se u okviru širih inicijativa za očuvanje sakralne baštine Srijemske biskupije. Budući da instrument ima status spomenika kulture, proces obnove je dugotrajan i tehnički izuzetno zahtjevan. Vijekovi upotrebe, prašina i variranje vlage oslabili su zračne mjehove i drvenu konstrukciju. Određeni broj od oko 600 svirala zahtijeva precizno čišćenje, ispravljanje i ponovno intoniranje. 
Župa Uzvišenja svetog Križa surađuje s regionalnim zavodima za zaštitu spomenika i specijaliziranim graditeljima orgulja radi buduće izrade detaljnih planova rekonstrukcije. Budući da je restauracija povijesnih bečkih orgulja izuzetno skupa, napori se oslanjaju na crkvene fondove, apliciranje za državne i prekogranične donacije, kao i doprinose lokalnih vjernika i ljubitelja glazbe. Uvelike se zato radi na kulturnoj promociji kroz organizaciju koncerata duhovne i klasične glazbe u samoj crkvi, čime se nastoji podići svijest javnosti o potrebi za očuvanjem ovog jedinstvenog instrumenta iz 1795. godine.
M. M.