Četrnaestoga lipnja, dakle za dva dana, napunit će se sto godina od rođenja bebe kojoj je obitelj Merković dala ime Lazar. Taj vijek Lazar je Merković ispunio 90 godina dugim životom, a crta između dvije brojke – kako je Balašević jednostavno definirao ljudsko postojanje – zaustavila se 30. listopada 2016. U tih devet desetljeća Merkovićeva života stalo je »i više nego nekoliko drugih«, onih za koje se najčešće kaže da su obični.
Vođen idealima nacionalnih, rasnih i nadasve klasnih jednakosti među ljudima već u ranoj mladosti nije odolio izazovu stupanja u komunistički pokret, što ga je, pokazat će se vrlo brzo, stajalo gotovo života u koncentracijskom logoru Dachau. Još dok su duhovne rane bile svježe, a slike stradanja tisuća i milijuna bezimenih žrtava žive i danju i noću toj se golgoti odužio pisanjem dva – to slobodno možemo reći – antologijska romana: Put dug pet života i U ime pravde. I jedan i drugi, a razmak između njihova objavljivanja dug je nekoliko desetljeća, kao da su memoarska autobiografija pretočena u jedan viši, gotovo metafizički nivo čija je osnovna vrijednost poruka zajedničkog besmisla dovedenog do apsurda i gubitka ljudskosti, i kod žrtava i kod dželata. U tom smislu oba su njegova romana trajni verbalni spomenici koji uz bok mogu stati najvećim svjetskim imenima u aleji književnog antifašizma. U tom smislu – a budući da su oba u pripremi za objedinjeno reobjavljivanje – Put dug pet života i U ime pravde svojim se snažnim sadržajima, makar i s ovolikim zakašnjenjem, preporučuju za obaveznu školsku lektiru kako bi mladi, pod jakim dojmom pročitanoga, uvidjeli do čega kolektivna mržnja može dovesti i usporediti to s običnim, bezbrižnim danom vlastita života.
Koliko god da se Lazar Merković pokazao zrelim, jakim i nesporno nadarenim piscem – samo ova dva romana pokazala su i daleko najjačim među vojvođanskim Hrvatima – njegovo odustajanje od daljeg pisanja proze iz ove se perspektive čini kao svjesna vlastita žrtva. Opravdanje za to odustajanje ne može se naći ni u »prstu sudbine«, odnosno kasnijem životnom putu koji ga je odmah nakon pobjede nad fašizmom odveo prvo u novinarstvo, a zatim i među prevoditelje, kroničare, redaktore... Za sve to neuredno vrijeme Lazar je Merković kao malo tko imao ogromni agregat energije da ga isprazni novim romanima iz svog bogatog fiktivnog života utemeljenog na vlastitom obrazovanju, nadarenosti i iskustvu. Ali...
Ali, Lazar je Merković odabrao drugi put, nikada se neće znati je li vredniji od započetog: kao osnivač i urednik Časopisa za književnost, umjetnost i društvena pitanja Rukovet posvetio se – poput najboljeg i skauta i izbornika – traženju, prepoznavanju, vrednovanju i »treningu« literarnih mu srodnika, dajući im prostor za objavljivanje poetskih ili proznih prvijenaca. Neumjesno bi sada bilo nabrajati njihova imena, ali je dovoljno reći da nema gotovo nijednog značajnijeg zavičajnog književnog imena čiji počeci nisu bili vezani uz Merkovićevo ime, i ne samo kada je riječ o Rukoveti nego i Subotičkim novinama, Radio Subotici ili pak Žigu. I upravo tu je njegova najveća žrtva: umjesto na dotjerivanju vlastitih nenapisanih djela Merković se posvetio češljanju tekstova drugih mladaca i njihovom usmjeravanju na daljnjem književnom putu.
Osim svjesno izabrane žrtve da ne nastavi započeti prozni književni put, jedna od glavnih značajki Merkovićeva stvaralaštva je i posvećenost, i to u kombinaciji s nevjerojatnom pedantnošću. Njegov kroničarski rad, objavljivan i na Radio Subotici i u Subotičkim novinama i na televizijskom Info kanalu, može se promatrati i kao nadomjestak nikada nastavljene Povijesti slobodnog kraljevskog grada Subotice Istvána Iványija i kao nezaobilazni temelj za njeno buduće pisanje. Istim bi se pridjevima mogao opisati i Merkovićev prevoditeljski rad kada je riječ o mađarskim piscima. Njegovo vrhunsko poznavanje i bezgranična ljubav prema mađarskom jeziku, poglavito onom iz sfere književnosti, približili su čitateljima djela Ferenca Fehéra, Attile Józsefa (kog je najviše volio) i brojnih drugih mađarskih pisaca iz Subotice, Vojvodine i Mađarske.
Za sve navedeno i izostavljeno u ovom tekstu Lazar je Merković dobitnik visokih državnih nagrada i Mađarske i Hrvatske, ali i onih u Subotici, uključujući i zvanje Počasnog građanina. Stoga je i više nego pristojno očekivati da tijekom godine Lazaru Merkoviću u čast bude organiziran stručni skup ili bar prigodna večer kao znak da ono što je uradio za života živi u sjećanju onih koji su ostali iza njega. A do tada, pozdravimo ga njegovim omiljenim riječima na brojnim rastancima: »Laku noć, anđeli Vam bili u pomoć«.
Z. R.