Ako mislite da znate zašto vlakovi u cijeloj Srbiji i na malobrojnim prekograničnim linijama nisu prometovali 23. svibnja ove godine – a to je, pogađate, bio dan kada je održan veliki građanski prosvjed na beogradskoj Slaviji – onda ili o tome imate vlastitu teoriju ili pak vjerujete priopćenju Infrastruktura železnica Srbije. Bilo što da je u pitanju, u krivu ste. Jedini koji zna pravu istinu i koji ju je – mimo službenog priopćenja – podijelio s javnosti je glavni urednik Informera Dragan J. Vučićević, koji je uživo u studiju rekao kako vlakovi ne prometuju zato što su pokradeni bakarni kablovi. »A znate ko to krade? Pa Romi blokaderi«, rekao je najpoznatiji istraživački novinar na ovim prostorima. Ako se, pak, pitate kako Dragan J. Vučićević to zna, e to je dobro pitanje, a odgovora može biti nekoliko: ili je sam nekim čudom svjedočio inkriminiranoj radnji, ili mu ju je priopćila osoba od visokog povjerenja, ili je i dalje pod dubokim dojmom Bate Stojkovića s kraja filma Ko to tamo peva ili je vjernik-fanatik univerzalnog boga Šovena, što je i najvjerojatnije ako je suditi po njegovom odnosu spram Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Engleza, Nijemaca, Finaca i općenito manjih ili većih grupa ljudi koje iskonski ne podnosi ili pak prirodno ne razumije. Bilo što da je u pitanju, za svakog javnog tužitelja – isključujući naše – takav iskaz (a on ih je napravio nebrojeno do sada) podložan je kaznenom gonjenju zbog širenja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje.
Ali, ako ćemo pravo, nije spomenuta pojava izuzetak kada se – zbog stereotipa, predrasuda ili brižljivo njegovanog rasizma i šovinizma – za neki prekršaj bez ikakvog znanja o njemu, a još manje dokaza, iz usta »inače pristojnih« ljudi može čuti baš ono Stojkovićevo »zna se ko tu krade«. Otelo se to i takvim moralnim gromadama kao što je gradonačelnik Stevan Bakić kada su mu se prošle zime u jednom opuštenom trenutku pričinile ustaše među nama, pa kud se ne bi otelo i Gradskom odboru Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, i to povodom događaja koji se stvarno zbio i kada su i akteri u njemu identificirani. A povod za njihovu reakciju je... Pa, ovisi iz kog se kuta gleda.
Ako se gleda iz perspektive uzvišenih osjećaja, kojima vjetar u leđa daju i zakon, i obrazovanje, i mediji, i kućni odgoj..., onda je i retorika takva. Ako se, dakle, gleda isključivo tako – a najveći broj reakcija upravo je na taj način intoniran – onda je za događaj čiji su vinovnici učenici subotičke Tehničke škole Ivan Sarić ostala jedino nada da će se na njega na sudu gledati kao na incident u kom su sudjelovali mlađi punoljetnici ili pak stariji maloljetnici. Riječ je, naravno, o trganju mađarske zastave s ramena jednog srednjoškolca i njezinom kasnijem paljenju.
I koliko god ovaj događaj, koji se zbio prošloga petka, 29. svibnja, bio za osudu i brojna pitanja o motivima za taj čin i njegovim izvorištima, nekakva mjera u iznošenju vlastitih stavova, emocija, apela ili osuda mora se ipak imati. Ali, dim iz takve svetinje – kakva nacionalna zastava za nekoga jeste – dovoljno je jak da i u onome koji o tome govori raspiri verbalni plam ravan svakodnevnim mantrama Dragana J. Vučićevića. Kako, inače, drugačije objasniti otvoreno pismo subotičkog DZVM-a gradonačelniku i njegovoj zamjenici Cilli Góli zbog neoglašavanja u povodu ovoga incidenta u kojem se navodi i to da su »dvojica učenika srpske nacionalnosti oduzela mađarsku zastavu jednom maturantu mađarske nacionalnosti«?
Nije ovdje pitanje znaju li u subotičkom DZVM-u nacionalnu pripadnost napadača, nego je pravo pitanje zašto je to bitno? Ide li, recimo, uz bok samom činu otimanja i paljenja zastave i nacionalna pripadnost napadača? Ako ide, po kojoj tarifi: koliko se dodatno razrezuje ako su počinitelji srpske, a koliko ako su hrvatske, romske, bošnjačke ili neke druge nacionalnosti? Ako ide, zašto skupa s tim ne ide i za koga počinitelji navijaju, koji im je omiljeni glumac ili pjevač? A ako sve to nije bitno, a za svakoga normalnoga nije, zašto se onda spominje kada je to, uzgred rečeno, i zakonom zabranjeno, pa shodno tome, i prekršajno a možebitno i kazneno djelo?
Konačno, samim navođenjem nacionalnosti počinitelja kaznenog djela – za koje dio javnosti tvrdi da nije ni točna – obesmišljava se sama reakcija na opravdano uznemirenje zbog nacionalno motiviranog (ne)djela i stavlja se u ravan onih koji su to učinili. Nešto slično poput osude ovoga čina ministra prosvjete Dejana Vuka Stankovića kojemu ne smeta što u Vladi sjedi s kolegom (ministar informiranja Boris Bratina) koji je poznat po tome da je također zapalio zastavu. I to ne jedne, nego 27 država u sastavu Europske unije. Gledaju djeca svoje uzore. I čekaju poziv u Pionirski park.
Z. R.