Jednom se i to moralo dogoditi – jednostavno, biologija je to tako uredila – a dogodilo se u subotu, 16. svibnja: umro je Corax. Oni malo upućeniji znali su da je već godinama imao problema s rukom pa mu je u crtanju pomagala kćerka Tanja, a oni koji nisu znali primijetili su to po crtežima. Ali, svi skupa uvjeravali smo se u to da ga britak um nije napustio do posljednjeg dana života, o čemu svjedoči i naslovna strana Danasa od subote na kojoj Boss i još dvojica mafijaša na oružju drže simbole pravosuđa.
Iako nije bio Subotičanin, niti je u ovaj grad često dolazio, Predrag Koraksić Corax bio je stanovnik duša mnogih naših sugrađana. Kao što se to može reći i za bilo koje drugo mjesto u ovoj zemlji. Uselio se u njih tiho i trajno jer je njegova karikatura, kao nijedna druga na ovim prostorima, bila i njihova precizno uokvirena misao o događajima u zemlji, a nerijetko čak i putokaz: ako, zbunjen, nisi znao što misliti o određenom događaju, dovoljno je bilo pogledati Coraxovu karikaturu – sve ti je u par poteza objasnio. Takav dar na ovim prostorima imao je jedino još, također pokojni, Feral Tribune.
A taj dar, bez korištenja suvišnih epiteta, najbolje je opisao sam Corax u intervjuu koji sam imao sreću raditi s njim u lipnju 2015. kada je u predvorju Otvorenog sveučilišta imao posljednju samostalnu izložbu u Subotici: »Jednostavno, ja sam ‘profesionalno deformiran’ jer mislim u slikama i odmah reagiram«. S obzirom na sadržaj, Corax je ispisao tomove misli u slikama jer je svaka od njih zamjena za tisuće i tisuće karaktera koje riječi zahtijevaju ne bi li što uspješnije definirale, analizirale, kritizirale ili jednostavno opisale ono što ti je i inače pred očima. Predrag Koraksić, to je već moj zaključak, mislio je u metaforama koje je onda pretočio na papir i podastro ih na uvid javnosti, bilo da je riječ o Našoj borbi, Vremenu, Danasu, Radiju Slobodna Europa...
U dokumentarnom filmu Crtanje istorije, koji je u nedjelju prikazan na TV N1, Corax je, govoreći o svojim ranijim radovima u Večernjim novostima ili Dugi, rekao kako je zajednička osobina karikatura u vrijeme socijalističke Jugoslavije bila da su one bile »bez adrese«. Pa ipak, i u to doba njegove karikature Franca Popita (čije je prezime baš zgodno poslužilo za crtež) i Kurta Waldheima (čija je nacistička uniforma s Kozare bila povod za kukasti križ na usnama), danas to s lakoćom možemo reći, bile su uvod u »personifikaciju« koju je od devedesetih na svojim crtežima dosljedno provodio do posljednjeg dana života. Prvo je ona bila oličena u osobi Slobodana Miloševića, Mire Marković i klike oko njih, zatim čitave plejade dosovaca, na čelu s Neobaviještenim i Manekenom da bi kraj njegove epohe zaokružio Ovaj s usnama i banda oko njega. Iako je materijala, i to svakodnevno, imao »na tone«, Corax se nije bavio perifernim i efemernim likovima poput raznoraznih pásztora, dulića, labana, bakića ili žigmanova jer su svi oni (plus njihovi blizanci iz drugih sredina) bili (i jesu) samo pipci ogromne hobotnice čije je sjedište na Andrićevom vencu. Corax se, i to svakodnevno više od trideset godina, bavio suštinom, ciljajući i pogađajući, poput najuspješnijeg alkara samo »u sridu«. To je njegova vjerna publika prepoznavala i na tomu mu je zahvalna jer je svaki crtež bio iskren, jasan i nadasve kritičan.
Pa ipak, kako je i sam rekao u intervjuu od prije jedanaest godina za Magločistač, jedini kompromis »u estetici svog posla« napravio je sam sa sobom: da ne vrijeđa osobu. I koliko god da je jasan kada Miloševića (bez očiju) u par poteza stavi u dilemu da ispred prepunog ormara odluči hoće li toga dana odjenuti generalsku uniformu, državničko odijelo ili odoru svećenika ili pak Ovoga s usnama kako kao faraon stoji ispred piramide s glasačkim kutijama ili mu pak iz grobova izlaze kosturi s glasačkim listićima, crtu koja prelazi u individualno vrijeđanje nije prešao.
Objašnjenje za takav vlastiti kompromis u profesionalnom bavljenju karikaturom dao je sâm Corax u spomenutom dokumentarnom filmu. Pričajući, naime, da je kao dječak od četničke kame u rodnoj Gornjoj Gorevnici kod Čačka sa svojom majkom spas, krijući se poput Ane Frank, pronašao u Zemunu, i pričajući o svojim kasnijim mladalačkim danima, naslov romana Zsigmonda Móricza Budi dobar sve do smrti našao mu se kao ideja vodilja, kao putokaz života, čiji smjer, svjedoci smo svi, do kraja nije mijenjao.
I upravo zbog toga, u ime Subotičana, kao i svih drugih koji su voljeli i poštovali Predraga Koraksića Coraxa, slobodno možemo reći: »Danas više nije isti«. Niti to sutra može biti.
Zlatko Romić