Obrazovanje na materinskom jeziku jedno je od temeljitih prava nacionalnih manjina u Srbiji. I to ne kažem ja, već je to pravo garantirano Ustavom Srbije. Uz to, pravo na obrazovanje na jezicima nacionalnih manjina garantirano je domaćim zakonskim i podzakonskim aktima, ali i međunarodnim dokumentima koje je Srbija ratificirala, uključujući tu i Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina i Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima.
I tako posloženo izgleda idealno: manjine imaju sve uvjete i potporu da se obrazuju na svojem materinskom jeziku. To obrazovanje dio je školskog sustava, za manjine koje manjinska prava crpe još iz vremena nekadašnje države to podrazumijeva i školske centre s domovima učenika, za one druge mogućnost nastave na materinskom jeziku, kombiniranu nastavu ili pohađanje izbornog predmeta materinski jezik s elementima nacionalne kulture.
I ako je to jedno od garantiranih manjinskih prava, onda bi se nekako podrazumijevalo da se za to moraju osigurati i uvjeti. No, kako se kod nas sve (gle čuda) pretvori u političko pitanje, tako je vrtić u Tavankutu na hrvatskom jeziku postao politička tema.
Kako drugačije tumačiti to što je 2023. godine lokalna skupština u Mrežu vrtića (za koju je nadležna) uvrstila i tavankutski vrtić kao vrtić u kome se odgojno-obrazovni rad odvija na hrvatskom. Bilo je to »zeleno svjetlo« za Vladu Hrvatske koja je kroz izdašno financiranje stala iza tog projekta. I onda kopernikanski obrt. Kada je vrtić trebao primiti prvu generaciju mališana, lokalna vlast se eto predomislila i odlučila da baš ne želi »čisto« hrvatski vrtić, uvijajući to u oblandu (ne)suvislih obrazloženja.
I onda opet novi obrt. Poslije više mjeseci čekanja vrtić ipak može samo na hrvatskom. Preko Bruxellesa, Zagreba i Beograda, do onog temeljitog prava manjina s početka teksta. 
Z. V.