Hrvatske udruge koje djeluju u šokačkom Podunavlju na prostoru od Sonte do Plavne bremenite su problemima. U svima je evidentno konstantno osipanje članstva, osobito srednjoškolske dobi. Čelništva udruga jednostavno nemaju rješenja za ovaj problem, jer, realno i djece je sve manje. Iz godine u godinu manje je i proračunskih sredstava, što, osim sve manje donatora, u seoskim sredinama stvara velike probleme u organizaciji planiranih manifestacija. 

 

 

Djeca su naša budućnost

 

HKUPD Matoš u 2016. godini suočio se s novim problemima. 

»Sadašnji rad udruge nazvala bih kampanjskim. Za redovite manifestacije nekako se i okupimo, odradimo potrebno, a potom dio članstva  ne vidimo do naredne akcije. Premali broj članova udruge je stalno dostupan i pripravan za pomoć i doprinos radu udruge. Jednostavno, nema dovoljno zainteresiranih, nema dovoljno stručnih osoba, entuzijazam je splasnuo, a članstvo se osipa. Neki su nas napustili zauvijek, preminuli su. Pojedini su se preselili u druga mjesta ili čak države. Mladi odlaze na školovanje ili u potragu za poslom i ne vraćaju se u selo. Jedan od bitnih problema, po meni, je sitničavost i taština. Mnogima teško pada timski rad. Članstvo okupljamo organiziranjem raznovrsnih radionica, izložbi, predstavljanja knjiga, priredbi, zimskih kućnih prela i sl. Najposjećenije su nam Dani A. G. Matoša i Josipa Andrića, potom zabavna večer na kraju pokladnog vremena, Tute. Na ostalim događanjima prisustvuje desetak do tridesetak osoba. Ima više načina kako privući mlade, ali mladih u našem selu nažalost gotovo da i nema. Organizirati predviđene manifestacije nije nam do sada predstavljalo problem, jer nam se tada pridruže i manje aktivni i pomažući, pa i seljani koji nisu članovi udruge. Kao domaćini, spram gostiju, uvijek se dobro pokažemo. Veliku pomoć prigodom organiziranja manifestacija pruža nam Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice. Dakle, problem oko organiziranja manifestacija najčešće bude u kasnom pristizanju sredstava odobrenih po projektima, a i činjenica da više nemamo svoj tamburaški sastav, i to sada kada imamo glazbala. Folklorna skupina odraslih pauzira, sada kada smo pribavili potrebne dijelove nošnje i prateće opreme, nema ju tko prikazati. Što bi rekli stari: nikako sastavit dva dobra skupa. Zbog nedostatka sredstava i prostora sve manje udruga zovemo u goste, pa stoga i nas sve manje pozivaju. Kada i uslijedi neki poziv za ozbiljnije gostovanje, ili nemamo dovoljno sredstava za prijevoz ili nemamo tamburašku pratnju za dječji folklor ili jednostavno nemamo uvježbanih koreografija. No, nije baš sve tako negativno. U udruzi uvijek imamo dvadesetak djece osnovnoškolske dobi i s njima najviše radimo. Oni su naša budućnost. Sredstva potrebna za redoviti rad poglavito pribavljamo apliciranjem na natječaje i pisanjem projekata. U 2016. godini sredstva od pokrajinskih tajništava su više nego li prepolovljena, ali ipak smo uspjeli sve isfinancirati. Najveću donaciju dobijamo od Hrvatske, putem Veleposlanstva u Beogradu, apliciranjem na natječaje Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija – Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Od Veleposlanstva smo tražili 12.000 kuna, a dobili smo 10.000, od Pokrajinskog tajništva za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne zajednice za redovitu djelatnost tražili smo 60.000 dinara, a dobili smo 20.000. Za manifestaciju Dani A. G. Matoša i Josipa Andrića tražili smo 80.000 dinara, a dobili 25.000. Od HNV-a po projektu za Dane i nabavu opreme ukupno smo dobili 50.000 dinara. Od općine nismo dobili ni dinara u 2015. godini, iako je po projektu za redovitu djelatnost bilo odobreno 40.000, a u 2016. nismo niti aplicirali jer je jasno da nam ne namjeravaju odobriti nikakva sredstva. Dakle, naš cjelokupni priljev u 2016. godini bio je 265.000, s prenesenim iz 2015. raspolagali smo s proračunom od oko 300.000 dinara«, kaže predsjednica Matoša Kata Pelajić.

 

Najlakše se okupljamo oko velikih manifestacija

 

Zapažene akcije, atraktivna gostovanja i za seoske sredine velika brojnost članstva KPZH-a Šokadija iz Sonte polako ali sigurno postaju prošlost. 

»Kako vrijeme prolazi članstvo nam se smanjuje. Ljude je sve teže okupiti, osobito mlade, osobito u selima koja se i statistički iz dana u dan smanjuju i stare. Postoji jedna grupacija, mahom srednjovječnih članova, koji su konstantno aktivni u radu udruge i stalno su na raspolaganju ali i kod njih  godine i zdravlje, ili, što bi neki rekli zamor materijala, čine svoje. Okupljanje članstva je najlakše oko velikih manifestacija, rijetkih gostovanja i rada na  Šokačkoj kući. Imamo djecu i nešto mladih do srednjoškolske dobi, kasnije većina odlazi, ne samo iz Šokadije, nego i iz Sonte. Nažalost, oni danas kupuju karte u jednom smjeru i na prste se mogu nabrojati oni koji ostaju, a i oni tijekom sezone odlaze u inozemstvo na privremene i povremene radove tako da veći dio godine nisu tu. Općenito, mlade sve manje zanimaju folklor i tradicija. Pokušavamo na razne načine, nudeći im razne programe, na tom je tragu i otvaranje odjela glazbene škole, smjera tambure. S puno entuzijazma i angažiranja stalnih članova u pripremama redovitih manifestacija poput Šokačke večeri i Likovne kolonije nemamo problema, ali pokrenuti  neke nove manifestacije vrlo je teško. Jednostavno nemamo dovoljno ljudi i nedostaje nam svježina. Za gostovanja se uvijek okupi određeni broj članova folklorne sekcije, osobito ona višednevna, no tu je problem financijske naravi. Stoga iz ponuda koje imamo izdvojimo jedno-dva gostovanja tijekom godine, a veliki broj, nažalost, moramo odbiti. Novci su posebna priča i tu se dovijamo na razne načine. Prioritet su nam  natječaji po kojima se financiramo. Od redovitih primanja imamo dotaciju iz mjesnog samodoprinosa oko 100.000 dinara na godinu, što je jedva dostatno za knjigovodstvo, struju i komunalije. Najveći dio dobivamo putem natječaja, ali obično su i to mala sredstva, od 10 do 50 tisuća po projektu. Izuzetak su sredstva od Hrvatske, koja su nešto ozbiljnija, ali isto nedostatna za pojačanje aktivnosti. Ovo su poglavito namjenska sredstva, koja se troše na naš najveći projekt, etno-kuću s muzejom i knjižnicom. Nešto dobivamo iz općinskog proračuna i donacija, tako da godinu provučemo s proračunom ne većim od 5.000 eura. Ukoliko znamo da samo Šokačko veče odnese oko 1.000 eura jasno je koliko ostaje za ostale aktivnosti tijekom cijele godine. O nabavi novih i poravkama starih glazbala, ulaganju u nošnje, neophodnu tehniku i slično ne možemo ni sanjati«, kaže predsjednik Šokadije Zvonko Tadijan.

 

Ivan Andrašić