Riječ Božja svake nas nedjelje iznova podsjeća na vrline kršćanskoga života te još više na Božju ljubav prema čovjeku. Ponekad zaboravljamo što znači biti kršćanin, koliko nam Bog daje, ali i od nas očekuje. Ponekad mislimo da biti Kristov znači da Krist ima obvezu slušati i uslišavati naše molitve, štititi nas u određenim životnim trenucima. No, kršćanska stvarnost je mnogo dublja i zato nije dobro tako je banalizirati. Prvi kršćani, pritisnuti progonima i nevoljama, shvaćali su da je pokretač svega ljubav, a ljubav prihvaća žrtvu i patnju; ako je istinska, ljubav želi susret koji će se dogoditi u vječnosti, a ovaj svijet je samo strpljivo iščekivanje. Apostol Petar obraća se u svojoj poslanici upravo prvim kršćanima koji žive svoju vjeru u trenucima progona, kada ih pripadnost Kristu može odvesti u tamnicu i u smrt. Ipak, te se riječi mogu primijeniti u našim, potpuno drukčijim okolnostima. One su i nama u dvadeset prvom stoljeću smjerokaz u življenju i svjedočenju vjere, jer i naše vrijeme ima svoje izazove s kojima se vjernik često ne zna nositi.
Euharistija
Petar se vjernicima obraća riječima: »Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim…« (1Pt 3,15a). Srce je središte u kojem trebamo štovati Gospodina i priznati ga svetim. U Petrovo vrijeme kršćani nisu zbog progona uvijek bili u mogućnosti okupljati se kako bi zajedno štovali Gospodina. No, zato su pozvani da budu u živom zajedništvu s Kristom, doživljavajući njegovu prisutnost i štujući ga u svom srcu. I mi se trebamo tako povezati s Kristom, cijelim svojim bićem, štovati ga u svome srcu. Štovanje u srcu vidljivo je izvana. Nitko ne štuje Gospodina, a da to može sakriti od okoline. Štovatelj je navjestitelj, svjedok Radosne vijesti. Što u našim okolnostima života znači da je on sudionik euharistijskog slavlja, jer nam je euharistija izvor i vrhunac svega kršćanskog života, kako nas uče crkveni oci. Onaj tko štuje Gospodina želi se s njime povezati na što izvrsniji način, želi blagovati hranu za život vječni koju nam on daruje na euharistijskom slavlju. Zato mu ono nije ni obaveza i lijepa tradicija, nego radosni susret s Kristom. Znamo i iz osobnog iskustva da ne možemo ostati s Kristom povezani i slaviti ga svojim životom ako se s njime ne susrećemo na euharistijskom slavlju. Bez tog susreta samo se zavaravamo da smo ostali s njime povezani, da smo istinski iskreni kršćani. Tako se od njega udaljavamo.
Blago svjedočanstvo
Petar nastavlja: »Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti…« (1Pt 3,15b-16a). Kršćanin treba svjedočiti svojim životom, blago i nenametljivo, ali uvijek biti spreman posvjedočiti riječju onda kada je to potrebno. Kao i onda, i sada se vjernici često susreću s onima koji drukčije misle i vjeruju, koji kršćanske vrijednosti ne gledaju s odobravanjem i blagonaklono. I sada su kršćani izloženi podsmijesima i porugama. Ipak, na sve to trebaju odgovoriti blago, bez grubosti i omalovažavanja druge strane, onako kako je Krist postupao sa svima. Jer vjernik ima uzor u svome Učitelju. Ta blagost i mir, blaga ustrajnost u nasljedovanju Krista je naše najsnažnije svjedočanstvo za sve one koji grubo i s podsmijehom nastupaju prema vjernicima. Pa i ako zbog vjernosti Kristu dođe do trpljenja, tada vjernik postaje sličan svome Učitelju, koji nevin podnese muku i smrt. U njegovoj patnji svaka naša patnja dobiva smisao i vodi nas bliže k njemu u vječnosti.
