112. »rođendan« Raichle palače u kojoj djeluje Suvremena galerija Subotica
Kultura nikada nije bila prioritet
Premda se u njoj od 1948. nalaze ustanove kulture, svoju stručno vođenu restauraciju Raichle palača doživjela je tek u prvom desetljeću novog milenija
Raichle palača je ponos Subotičanki i Subotičana, a kao »slatka« ili zgrada »iz bajke«, poznata je i brojnim ljudima »sa strane« koje je put znao nanijeti u taj grad. Sagrađena je 1904. godine. Od 1948. do 1968. u njoj je bio smješten Gradski muzej, a nakon toga tamo useljava Likovni susret, današnja Suvremena galerija.
U povodu 112. »rođendana« palače, Suvremena galerija je prošloga tjedna, 28. prosinca (datum koji se smatra završetkom izgradnje objekta), organizarala Razgovor s razlogom na temu čuvanja i održavanja te građevine koja ima status spomenika kulture. U razgovoru su sudjelovali: dugogodišnja ravnateljica galerije Olga Šram, arhitekt Gabor Demeter i mr. arhitektica Gordana Prčić-Vujnović iz Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture te u ulozi moderatorice sadašnja ravnateljica te ustanove Nela Tonković.
Usponi i padovi
Kako smo imali prilike čuti, zgrada palače je, po pitanju svojeg izgleda, imala uspone i padove. Bila je sanirana s vremena na vrijeme, dijelom i u kontekstu galerijske prenamjene, ali mahom je to činjeno provizorno i nepotpuno. Dugo se, među ostalim, »borila« s vodom u podrumu, što je vlažilo cijelu zgradu. Godine 1992. doživjela je da s njezina krova otpadaju veliki komadi keramike, koji su jednom prigodom umalo ozbiljno ugrozili dvoje prolaznika. Jedan se njezin drveni prozor bukvalno »dezintegrirao« od starosti. Novca za popravke je gotovo uvijek manjkalo, socijalistički režim nije mnogo skrbio o ovom tipu arhitekture, i tako dalje... Međutim, u razdoblju od 2002. do 2006. »doživjela« je svoju stručno vođenu restauraciju. Restaurirana je fasada s ornamentikom, oličena je u originalne boje, renovirana je zimska bašta unutar zgrade... Tada je uređeno i njezino dvorište, koje je desetljećima bilo »ruglo«. O izazovima restauracije govorili su sudionici tog projekta, Gabor Demeter i mr. Gordana Prčić-Vujnović. Bilo je zanimljivo čuti anegdote s gradilišta, poput toga kako je bilo teško naterati zidare da šmirglaju (što inače ne rade), ali i priču o zidaru Dušanu Kadrijeviću koji se pokazao kao pravi restaurator.
»Borba« za obnovu
Povjesnič arka umjetnosti Olga Šram je 28 godina radila u današnjoj Suvremenoj galeriji, a od 1992. do 2013. bila i njezina ravnateljica. »Često smo dobivali obrazloženja da je Subotica grad s puno secesijskih objekata i da su prioriteti druge zgrade – Gradska kuća, Sinagoga... Raichleova palača je kao galerija po djelatnosti, ali i kao manji objekt, bila na nižem mjestu za neke intervencije. Trebalo je ukazati koliko je ovaj objekt značajan da bi bio sačuvan. Svi stručnjaci s kojima smo surađivali, a tu su i stručnjaci iz inozemstva, držali su da se radi o jednom vrijednom, potpuno specifičnom zdanju«, kaže Šram.
Još jedna poteškoća koja se javljala na putu obnove ove secesijske zgrade bilo je pitanje sudjelovanja republike, pokrajine i grada u tome. »Uvijek je na najmanje jednom od ta tri mjesta zapinjalo. Nitko nije htio krenuti prvi. Međutim, grad je ipak, na kraju, morao krenuti prvi«, kaže Šram.
Sadašnja ravnateljica Suvremene galerije Tonković ističe kako ta ustanova od 2006. u godišnjem proračunu dobiva namjenska sredstva za održavanje zgrade. Ipak, kako dodaje, potrebno je razmišljati i o većim investicijskim zahvatima. »Potrebno je razmišljati i o većim investicijskim zahvatima u unutrašnjosti objekta jer on još uvijek nije u potpunosti prilagođen svojoj funkciji. Potrebno je konačno opremiti depoe, urediti potkrovni prostor kako bismo što veći dio objekta mogli prepustiti posjetiteljima i našoj osnovnoj djelatnosti, i završiti projekt zamjene galerijske rasvjete«, kaže Tonković.
Jedan od zaključaka prošlotjednog Razgovora s razlogom je taj, da kultura, pa tako i zaštita spomenika kulture, nikada nije bila prioritet ovog društva.
D. B. P.
