Ivan Nepomuk Lakajnar rođen je 1873. u Osijeku, a zaređen je za svećenika 1896. u Đakovu. Bio je župnik u Erdeviku i vodio je nadležni dekanat. U veljači 1913. došao je za župnika u Rumu. Trideset i jednu godinu prikazivao je na oltaru crkve Uzvišenja svetog Križa službu Božju, dijelio Tijelo Kristovo, i živio sa svojim vjernicima u svim životnim okolnostima. Ubijen je 1944. unatoč tome što su njegovi sugrađani, bez obzira na vjeru i naciju, garantirali za njega.
Djelo za nezaborav
U vrijeme župnika Lakajnara rumska župa je bila velika, imala je preko 13.000 vjernika. Početkom njegove službe proslavljeno je i sto godina župne crkve. On je uz pomoć dobrih vjernika i donatora nabavio i zvona u crkvenom tornju, postavio je mramorne pločice u crkvi, napravio kratki opis povijesnih podataka župe i crkve. Sastavio je imovnik župe koji i danas postoji.
Osim toga, životna priča Ivana Lakajnara sliči epopeji. Prema dostupnim izvorima, može se zaključiti da je bio vrijedan svećenik koji se zalagao za sve ljude: postoje i određeni dokazi da je spasio mnoge Židove i Srbe za vrijeme njemačke okupacije, kao i da nije htio otići iz Rume kada su njegovi sunarodnjaci (bio je njemačkog podrijetla) odlazili, nego je ostao sa svojim vjernicima u rumskoj crkvi i župi i, nažalost, prema nekim podacima – 16. studenoga, ubijen je u Rumi, 1944., dakle, prije 82 godine. Ne zna mu se grob što je osobito tužno, jer je time onemogućena bar utjeha koju bi donio posjet njegovom grobu i veza između prošlosti i sadašnjosti koja bi služila kao podsjetnik i upozorenje.
Kako je svećenik dospio u priču
Rumljanin Saša Werner Ristović već dugo piše o Srijemu, njegovim stanovnicima i događajima iz prošlosti i sadašnjosti. Stotine napisanih priča zasnivaju se na istinitim podacima, ali su razrađene uz jak pečat piščevog senzibiliteta, čiji ih lirski ton omekšava i približava suvremenim čitateljima. Vječiti zaljubljenik u Srijem nije dopustio da se bilo koja životna priča »provuče« kroz vrijeme tek tako, pa ni ova o svećeniku Ivanu Nepomuku Lakajnaru. Pisac je i tom zgodom zadržao pravo umjetničke slobode da na realnosti sagradi novi svijet, ali je svakako bar dio duga ovom velikom čovjeku time odužio: Werner Ristović piše kako Lakajnar, kada je 1913. stigao iz Osijeka, gotovo ništa nije znao o Rumi. Ipak, bit će rumski župnik 31 godinu. Zavolio je svoju Župu istočnu – kako ju je ponekad u šali volio nazvati.
»Ovdje se i vrijeme računa drugačije, kao da je sve stalo u svojoj bogougodnosti i smiraju. Župa istočna, jamčim vam, dio je Gospodinovog Rajskog vrta«, govorio je.
»Ali onda se ponovo dogodio rat...«, piše Werner Ristović u svojim Hronikama, u priči Tuguje Župa istočna.
Uslijedile su teške godine u kojima je čovječnost bila opasno herojstvo, a koje se nije plašio rumski župnik Ivan Lakajnar. Priča kaže da je spasavao živote ljudi upisima u crkvene knjige, i to u posebne kolone, kako im ne bi mijenjao vjeroispovijest, ali sudbinu bi. Istinski kršćanin živio je svoju vjeru, ali je u završnoj fazi rata, opet u osobito teškim povijesnim uvjetima, ubijen od ruke koja nije marila za kršćansko i ljudsko.
»Župa istočna jecala je u tišini...«, posljednja je rečenica u Sašinoj priči o svećeniku Lakajnaru.
Opatski štap
Osobito je zanimljiva činjenica da je upravo Lakajnar bio jedan od posljednjih župnika koji je imao opatski ili biskupski štap, koji je završio u Đakovu, gdje je dan na čuvanje, a odakle je donijet i u Srijemsku Mitrovicu, središte Srijemske biskupije, gdje su ga koristili i biskup srijemski i apostolski nuncij prilikom proslave svetog Dimitrija. Izvjesno vrijeme opatski štap Ivana Lakajnara bio je izložen i u novoformiranoj župnoj riznici u Rumi, te se na simboličan način vratio bar na kratko svome domu i brojni vjernici imali su ga prilike vidjeti.
Milena Mikolaci
