Toponimi su jedno od svjedočanstava o kontinuitetu nekog naroda na nekom prostoru. Brojni su povijesni toponimi s hrvatskim predznakom u svojim nazivima, oni poznati poput Hrvatske Boke, Hrvatske Neuzine, Hrvatske Klarije, Hrvatske Keče, Hrvatskog atara (južno od današnjeg Radojeva), kao i manje poznati »Kroatendorfchen« Hrvatsko Seoce kod Konaka. Političke promjene, uz administrativno spajanje naselja Srpske i Hrvatske Boke 1896., zatim nakon Prvoga i Drugoga svjetskog rata, kao i pad broja Hrvata rezultirali su postupnim brisanjem hrvatskih predznaka u službenim nazivima Neuzine i Klarije, koja je preimenovana u Radojevo.
Kolektivni identitet
Imena naselja zrcale jezično-povijesni i kulturno-socijalni kontekst u kojem su nastala te razloge njihova imenovanja. Prostor može biti jedan od važnih elemenata u čuvanju identiteta jer se njegovi stanovnici identificiraju s njime, poput kajkavske prilagodbe za stanovnike naselja »Bokincev«. Identifikacijski resurs su i povijesne osobe i s njima povezani nazivi i spomenici kulture. Primjer spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora na kojem se nalaze i hrvatska prezimena također je identifikacijski resurs, podsjeća na prisutnost uz srpsku, mađarsku, hrvatsku i druge zajednice u naselju.
Stanovnici se povezuju s njima značajnim mjestima okupljanja kao što su sokaci, ulice i trgovi. Stoga su imena ulica, trgova, naselja simboli koji su potpora kolektivnom identitetu. Tijekom nepunog stoljeća (1801. – 1896.) Hrvatska Boka je postojala kao posebna administrativna općina. Razdoblje je to u kojem je nastao veliki broj dokumenata, zapisa, geografskih karata s ovim nazivom i oni su trajno svjedočanstvo postojanja hrvatske zajednice. Ukoliko i nestane Hrvata iz Boke, ostat će trajni spomen na njih. Naselja s etničkim oznakama nisu nikako specifičnost hrvatskih kolonija, nego uobičajeno imenovanje banatskih naselja za vrijeme velikih, planskih naseljavanja Banata raznim narodima tadašnje Habsburške Monarhije. Gubitkom etničkih prefiksa naselja gubi se i dio identifikacijskog resursa za mlade generacije manjinskih zajednica takvih naselja. Oni se mogu reproducirati u svakodnevnoj komunikaciji, ali je njihov transfer na mlađu populaciju bez uporišta u službenom imenovanju najčešće nepostojeći. Brojni su toponimi koji su zabilježeni na kartama od XIX. stoljeća do suvremenosti, pojedini nose nazive prema prezimenima obitelji »Banczak puszta«, Ilijevića (h)odaja (usp. »hodajum Ilijevića« Večanski, 2003: 173). Dijelovi naselja imaju pučke nazive – Gaj, Seleuš, Šćukovac, Vašarište, Hrvatsko groblje (Večanski, 2003: 16-17), ali i hrvatske kajkavske prilagodbe zabilježene u rukopisima Steve Ilijevića Dekića »Grac«, »Gradec«, »Grobljanskem sokaku« (Večanski, 2003: 170) »Šćukovec« (Večanski, 2003: 156). Danas je nekadašnji dio naselja s hrvatskim stanovništvom izgubio svoje nekadašnje obilježje. Na Hrvate podsjećaju samo neka od prezimena, lokalni toponimi u naselju i ataru.
Potencijal za sustavno memoriranje
Demografski regres jedan je od temeljnih problema hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini i Srbiji, a napose naselja u kojima su izražena manjina. Dodatno, malobrojne zajednice teže se društveno organiziraju, u malim sredinama manja je »gustina« društvenih aktivnosti pa time i teže oblikovanje kulturne memorije. Dugoročna negativna posljedica za Hrvate u Vojvodini je što su stoljećima imali paralelne, odvojene razvojne društvene procese, podjednako regionalno (Bačka, Banat, Srijem) ili subetnički Bunjevci, Šokci. Njihovo povezivanje otežavala je i velika disperznost. To ne znači da nije postojala suradnja Hrvata u Banatu i Boki sa sunarodnjacima. Već se na samom početku ilirskog preporodnog pokreta javlja kao suradnik Ljudevita Gaja »Ilir iz Banata«, »Ilir Horvat iz Banata« Josip Mayer, na njih podsjeća pjesma zabilježena u Győrskoj županiji među gradišćanskim Hrvatima »Spravmo se junaki dolî na Banatsko«, učitelj Andrija Frank iz Neuzine je surađivao s preporoditeljem bunjevačkih Hrvata biskupom Ivanom Antunovićem itd. Suradnja nikada nije bila institucionalizirana, u novijoj povijesti nisu postojale hrvatske udruge, a tomu se trebaju pridodati nedovoljno ulaganje u održavanje kulturnih praksi i dobara, ali i nepostojanje odgovarajućih strategija. Udruga banatskih Hrvata osnovana je 2016. godine.
Ovakve udruge trebaju pomoći u usmjeravanju aktivnosti u identificiranju, prikupljanju i dokumentiranju kulturne baštine povezane s konkretnom zajednicom u Boki. Hrvatska zajednica, uz učinjene korake u institucionalnoj izgradnji u razdoblju nakon 2000. godine, napravila je velike projekte na polju kulture sjećanja i memoriranja vlastite kulturne baštine (brojne monografije, objava građe, digitaliziranje knjiga, godišnjaka, kalendara i periodike, leksikoni i dr.). Ovim projektima osnažena je autorecepcija vlastitoga kulturnoga naslijeđa i otvorena su nova poglavlja o mjesnom hrvatstvu o kojemu se do sada malo znalo, što je i najveća njihova vrijednost. Boka, kao jedno od naselja koje je imalo najveći broj naseljenih Hrvata iz Pokuplja i Turopolja u kojemu i danas žive potomci tih naseljenika, još uvijek ima potencijal za sustavno memoriranje vlastite kulture i svijesti o nacionalnoj pripadnosti.
Mario Bara
(Zborni radova Hrvati u Boki, 2025.)
