Po svom plemićkome statusu Hrvati u Boki bili su u nekim elementi­ma slični Hrvatima Bunjevcima u Bačkoj. Tijekom revolucije 1848. i jedni i drugi stali su uz Mađare. Za razliku od njih, njihovi sunarodnjaci u Vojnoj krajini, Perlezu, Čenti, Opovu, Ovči, Borči, Jabuci, Glogonju, Starčevu, Omoljici i drugdje po južnome Banatu te Srijemu ostali su vjerni caru i stali su zajedno sa Srbima u obranu Monarhije. Uz nacionalne i konfesio­nalne razlike koje se spominju u međusobnom uništavanju i paljenju kuća tijekom revolucije ne mogu se zanemariti i one socijalne i statusne (Večan­ski, 2003: 26). Messner-Sporšić (1931: 179) ističe da su predijalci pristali uz Lajosa Kossutha nadajući se da će se osloboditi vazalnog odnosa prema zagrebačkim biskupima i postati nezavisni plemići. 

Prilagodba

U kakvoj su memoriji svoje sumještane plemiće sačuvali Srbi iz Boke zabilježeno je u svjedočenju 1948. godine Žive Đuričina, staroga 81 godi­nu: »Arvati (mjesni Hrvati) su bili nemeši (sitni plemići), pa su imali desetak ot svašta, deseto jagnje. Moro si da mu radiš, ako nećeš da mu ra­diš, on te izvede u polje, pa te sapne u puto, i moraš da ležiš nus točak. Ne da ni da se je ni da se pije. Moj otac čuvo vinograd danjom, a njegov otac noćom. Da mu grožđa da odnese kući uveče, a Arvačići sačekadu i uzmeđu  grožđe. On se vrati, otac mu nabere drugo, pa mu kaže: ‘Idi ispot Tamiša, da ne vidu deca, da uzmedu grožđe‘« (Ivić, Bošnjaković, Dragin, 1997: 489). U drugim naseljima nazivali su ih još »plemićima u opancima«. Nji­hov grubi odnos prema kmetovima zabilježen je u više izvora (Letopisu 2007; Historii Domus, 2007; Messner-Sporšić, 1931. i dr.). Nisu poštovali županijske propise o zaštiti kmetova. Torontalskog velikog župana također nisu smatrali sebi nadređenim već su se smatrali podređenim zagrebačkom biskupu. Antagonizam prema Torontalskoj županiji dobro oslikava njihova izjava da »će se roditi drugi bog, ako oni odu u Bečkerek« (Hegediš, 1987: 31). Negativnu sliku o njima, temeljem zapisa iz župe i županijskih izvje­štaja proširio je Messner-Sporšić, 1931. Na to su reagirali mještani pisanim dopisom Anti Messneru-Sporšiću o njegovoj jednostranosti i zaključivanju na temelju pojedinačnih primjera. Navedeni su brojni Bokinci koji su se školovali i ostvarili karijere u različitim zanimanjima i zvanjima (Iskru­ljev, 1931; Večanski, 2003: 153). Da su doista prošli put prilagodbe od plemićkih privilegija do života običnih građana svjedoče podaci iz 1892. o obrtnicima i trgovcima u naselju: Pavao Matanović (Mattanovich Pál) bio je stolar u Hrvatskoj Boki, a Ladislav Bančak (Banschak László) u Srpskoj Boki, Mata Ilijević (Illievich Mata), Steva Ilijević (Illievich István) i An­tun Matanović (Mattanovits Antal) bili su trgovci u Srpskoj Boki, krčmari (»birtaši«), ugostitelji su bili Mate Filković (Filkovits Máté)16 u Hrvatskoj Boki i Antun Bančak (Bancsak Antal) i Toma Žunac (Zsunatz Tamás) u Srpskoj Boki, dok je Josip Matanović (Mattanovich József) u Hrvatskoj Boki bio gostioničar i vlasnik svratišta. Kovač je bio Marko Filković (Fil­kovich Márkó), mesar Gabor Filković (Filkovich Gábor), oba u Hrvatskoj Boki (Jekelfalussy, 1892: 106, 256, 964, 1200, 2395). 
Mjesni Hrvati samoimenovali su se Hrvatima, Horvatima, Or­vatima, a žene Hrvatušama i Orvatušama. Kada je samoidentificiranje  prema naselju Bokinci, ali i prilagodba kajkavskome govoru u genitivu Bokincev (iako se javljaju primjeri i s nastavkom -ov usp. Hrvatov) (Ve­čanski, 2003: 157-158). Srbi su ih nazivali Arvatima, Rvatima, župu »hr­vatskom crkvom«, župnika »hrvatski pop« (Messner-Sporšić,1931: 197). U mađarskim očima ostali su zabilježeni u pozitivnom svjetlu zbog dr­žanja tijekom revolucije 1848. »hrvatsko stanovništvo, pod domoljubnim utjecajem svog svećenika, ostalo je vjerno narodnoj stvari« (Borovszky, 1912: 32). 
Koliko je zamamljiva pripadnost plemstvu svjedoči i pomalo fan­tastična teorija o podrijetlu srpskoga junaka Miloša Obilića: »Pošto se u blizini Turopolja nalazi selo Kobilić, to je nikla hipoteza da je Miloš Obilić potomak turopoljskih plemića iz sela Kobilića«.

Demografski okvir – izazovi za kolektivnu memoriju

Početkom XIX. stoljeća u Boki je bilo naseljeno 44 obitelji predija­laca što bi činilo u to vrijeme oko 220 – 250 osoba. Stevan Ilijević Dekić u svojim je rukopisima ostavio podatak da ih je bilo oko 400. Ovaj broj bi se mogao smatrati opravdanim ako bi se uključila i doseljena posluga te kasnije pristigla rodbina koja je dobila manje predijume (Večanski, 2003). U početku, prije konačnog naseljavanja u Boki, bila je visoka smrtnost među djecom što je vidljivo po prvim upisima u matičnim knjigama. To bi se moglo pripisati i uvjetima života, napose ako se uzme u obzir podatak o razdoblju života u čergama, šatorima i zemunicama u neposrednoj blizini Boke (Večanski, 2003; Letopis, 2007: 6). U narednim desetljećima bilo je novih doseljavanja između kolonija i prirodnog demografskog rasta. De­mografski rast uz mehanički (migracijski) i prirodni prirast trajao je do sredine XIX. stoljeća nakon čega počinje iseljavanje što je dijelom bilo potaknuto gubitkom plemićkih prava i ekonomskim osiromašivanjem. Ise­ljavanje su zabilježile matične knjige katoličkih župa, onovremeni tisak i drugi izvori.
Tijekom cijelog XX. i početkom XXI. stoljeća traje kontinuirana de­populacija Hrvata u Boki. Identična je situacija s njihovim sunarodnjacima u ostalim banatskim naseljima, kao i u drugim dijelovima Vojvodine i Srbije. Broj im se tijekom jednog stoljeća smanjio za deset puta! Razlozi tako izraženoj depopulaciji su višestruki, no moguće ih je sažeti u nekoliko ključnih činitelja demografskog regresa: slaba bioreprodukcija, demografsko starenje, negativna migracijska bilanca (emigracija) i pro­mjena u nacionalnom izjašnjavanju. Iseljavanje su kroz povijest njihova bivanja u Boki, uz ekonomske čimbenike, determinirali i oni politički i s političkim i socijalnim promjenama povezani čimbenici. U XIX. stoljeću to je najsnažnije bilo uvjetovano gubitkom plemićkih povlastica. Hrvati se danas ubrajaju među najstarije stanovništvo u Vojvodini. Na osnovu pro­sječne starosti ulaze u posljednju, krajnje nepovoljnu kategoriju najdublje demografske starosti (Živić, Cvikić, Žigmanov, 2022), a takva je situacija i u Boki. 
Gubitku identitetskih, manjinskih markera posebno su podložne ma­njinske zajednice, demografski male zajednice, čiji se identitet uglavnom njeguje kroz pučku tradiciju, specifične izričaje, oralnu povijest i pučku književnost. Starenje populacije negativno će utjecati na cijeli niz društve­nih aktivnosti i mogućnosti prijenosa kulturne memorije na mlađe genera­cije. Smanjenje broja mladih ujedno predstavlja smanjenje broja potenci­jalnih nositelja hrvatskog identiteta. Prvi znakovi degradacije društvenoga i kulturnoga života bili su u napuštanju izvorne narodne nošnje iz zavičaja sredinom XIX. stoljeća (Messner-Sporšić, 1931: 202). Sljedeći je bio kaj­kavski govor koji se postupno gubio, zatim pjesme iz staroga zavičaja, rukotvorine, pučki običaji. Dugoročno se može očekivati, uz postojeće trendove, degradacija pojedinih elemenata katoličkoga identiteta te postu­pno nestajanje i drugih sastavnica kulturne baštine (ostaci leksika, pučkih običaja, toponima i sl.).
Kako autor vidi mogućnost održivosti identiteta bokinskih Hrvata i onih iseljenih na razne strane? Upravo preko onog društvenog momenta koji ih je doveo u Banat, preko plemićkoga podrijetla. Iako danas nema ekonomsku dimenziju, pa niti socijalni prestiž kakav je nekada imao, ple­mićki identitet je i danas u europskim društvima, a i šire, vrlo privlačan. Obiteljske grbovnice i isprave se i danas brižno čuvaju. Neovisno je li to u obitelji nekoga od iseljenih u Mađarsku, SAD ili živućih u Boki, neo­visno o jeziku kojim govore, obiteljsko prezime je i danas snažan marker identiteta i ono podsjeća na slavnu prošlost predaka. Memorija o ishodi­štu predaka vezuje ih uz Hrvatsku i taj identitet, koliko god bio višestruk (etnički, jezični, konfesionalni), teško je razlučiti od hrvatskoga. Dodatne aktivnosti, kako hrvatskih manjinskih organizacija, matične države, u me­moriranju vlastitoga trajanja ovome samo mogu pomoći. Koliko god da su u XXI. stoljeću Hrvati u Boki svojim brojem svedeni na obiteljske i individualne priče, nestala su carstva, carevi i države u kojima su živjeli njihovi pretci, ostaje trajni podsjetnik iz pripovijetke koju je sačuvao Steva Ilijević Dekić A mi ipak jesmo! – »nemeši«. 
Mario Bara
(Zbornik radova Hrvati u Boki, 2025.)