Druga je vazmena nedjelja. Još se radujemo zbog Isusova uskrsnuća. No, kako vrijeme odmiče i naša radost blijedi te zaboravljamo na cijenu našeg spasenja, na dragocjeni dar koji nam je Krist zavrijedio mukom, smrću i uskrsnućem. Ipak, potrebno je ne dopustiti da se žar vjere ugasi, da naša radost popusti, jer uskrsnuće je središte naše vjere, izvor našeg spasenja. Prva kršćanska zajednica to je dobro znala, iz toga je živjela te je takvo svjedočanstvo privlačilo Kristu mnogobrojne nove vjernike. Radosna vijest koju smo primili obvezuje nas da je raširimo po cijelom svijetu da u svojoj sredini budemo njeni glasnici, jer spasenje nije samo privilegij odabranih, ono je za svakoga, te vijest o njemu mora doći svakom čovjeku. Ako ju je netko i zaboravio, mi, kao glasnici, trebamo ga na to podsjetiti.
Poslani smo
Isus u ovonedjeljnom evanđelju kaže učenicima: »Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas« (Iv 20, 21). Bog šalje Isusa da otkupi posrnulog čovjeka, da ga izbavi od grijeha i donese mu spasenje. Uskrsnućem smo konačno spašeni, zato se ovih dana posebno radujemo jer posvješćujemo sebi ovu čudesnu istinu, koju tijekom godine pomalo zaboravimo. Spasenje je dar koji treba biti prihvaćen. Mi smo Kristovi učenici, oni koji ga slijede i prihvaćaju njegove darove. No, svjesni smo da mnogi oko nas nisu, da mnogi za Krista ne mare, žive kao da on ništa za nas nije učinio, o vječnosti ne misle. U Isusovo vrijeme isto je tako bilo. Mnogi ga nisu prepoznali kao Mesiju, Spasitelja, pa Isus prije nego je uzašao na nebo šalje svoje učenike da radosnu vijest šire među narodima. Oni to prihvaćaju. Djela apostolska svjedoče o njihovom neustrašivom naviještanju. Poslanje koje su učenici primili od Isusa prenosi se i na nas, njegove učenike u suvremenom svijetu. I ako živimo u kršćanskim sredinama, mnogi oko nas su kršćani samo nominalno i naše je svjedočanstvo potrebno, jednako jako kao u prva kršćanska vremena. Poslani smo od Isusa, to je poslanje koje ne smijemo zanemariti.
Ne budi nevjeran, nego vjeran
Čitamo u ovonedjeljnom evanđelju i o Tominoj prvotnoj nevjeri (usp. Iv 20, 24-30). Možemo ga razumjeti. Ali ne trebamo se na tome zaustaviti, već prebaciti pozornost na njegovu vjeru, koja se rodila u susretu s Uskrslim. I mi danas proživljavamo krize vjere, osobito u nekim životnim teškoćama kada nam je teško prepoznati Božju prisutnost u svome životu. I mi tada često, poput Tome, tražimo znakove Božje prisutnosti, njegovog postojanja u našem životu. Toma je, kada je vidio što je želio, povjerovao i postao istaknuti svjedok Evanđelja, sve do mučeništva. On nije zaboravio cijenu svoga spasenja niti zanemario poslanje koje proizlazi iz toga nezasluženog dara. Tako nam je postao uzor. Kada prepoznamo Boga u svome životu, to ne smijemo zaboraviti, te nakon toga nastaviti isto kao i do tada. Svako Božje očitovanje tu je da osnaži našu vjeru, te da nas potakne na svjedočenje. Mi smo njegovi suradnici. To je uzvišena zadaća, Bog računa s nama kao nekoć s apostolima.
Iako smo slabi, nesavršeni ljudi, Uskrsli nas šalje da k njemu dovedemo mnoge. Svjestan težine zadaće koju nam ostavlja, dao nam je nešto što nas hrabri, snaži i s njime povezuje – euharistiju. Zato su prvi kršćani bili postojani u lomljenju kruha, tj. u slavlju euharistije. Budimo i mi postojani u slavlju euharistije, ona je najizvrsniji susret s Kristom, ona je hrana za život vječni koja nas čini sposobnima i za naše poslanje u ovome svijetu.
