U jubilarnoj 2000. godini papa Ivan Pavao II. kanonizirao je sv. Faustinu Kowalsku, poljsku redovnicu Družbe Sestara Majke Božjeg Milosrđa, i istodobno je proglasio u Katoličkoj crkvi blagdan Božjega Milosrđa, koji je sam Isus zahtijevao u objavama spomenute svetice. Na taj dan svaka osoba može primiti potpuni oprost pod redovitim uvjetima (sakrament ispovijedi, sv. pričest, molitva na nakanu za Svetoga oca).
Blaženi Mihael Sopoćko, ispovjednik sv. Faustine i ostvaritelj svih Isusovih molbi izrečenih redovnici, obrazlaže nužnost slavljenja Božjega Milosrđa u liturgiji na prvu nedjelju iza Uskrsa. Smatra da se danas u svijetu niječe postojanje Boga i zato pada moral, osjećaj pravednosti i odgovornost za počinjena djela. U stvarnosti gomilanja grijeha čovjeku je nužno približiti Boga u njegovu najvećem primatu, a to je njegovo neizrecivo milosrđe, jer ta istina raspršuje ljudsko nepovjerenje prema svom Stvoritelju. Sam je Isus rekao sv. Faustini: »Ja želim da blagdan Milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grešnicima«. »Usprkos mojoj gorkoj muci, propadaju duše. Dajem im posljednje sidro spasa. To je svetkovina moga milosrđa«.
Blaženik smatra da je slavljenje blagdana Božjega Milosrđa u liturgiji odgovor na duhovne potrebe vjernika Katoličke crkve, koja je uvijek crpila istinu iz Božje Objave, koju je stavljala pred oči vjernika kao uzor za nasljedovanje i u službi opravdanja i posvećenja. Isus je inzistirao da se ovaj blagdan slavi na prvu nedjelju iza Uskrsa. Blaženi Sopoćko vidi u tome tijesnu povezanost vazmenih otajstava s ovim blagdanom.
Kaže da na završetku vazmene osmine trebamo gledati na ova otajstva kroz prizmu milosrđa. Taj je dan za nas prilika da na osobit način zahvalimo za mogućnost spasenja po Kristovoj muci i uskrsnuću. Do danas prvu nedjelju iza Uskrsa zovemo Bijelom nedjeljom. Razlog je taj što su u prvim stoljećima Crkve novokrštenici nosili bijelu odjeću od dana svog krštenja (Velika subota) do prve nedjelje iza Uskrsa, a s njom je završavala uskrsna osmina. Zato je liturgija Bijele nedjelje ukazivala na sakrament krštenja, a liturgija Riječi na sakrament ispovijedi. Po njima Krist uprisutnjuje pashu prema svakom čovjeku i zato su sakramenti razlog slavljenja Božjeg Milosrđa koje je objavljeno o otkupljenju čovjeka. Čin Kristova otkupljenja nikako se ne može odvojiti od djela milosrđa. Duhovnik sv. Faustine tvrdi da je Crkva na Veliki petak zauzeta razmatranjem Kristove muke i smrti, a na sam Uskrs raduje se Gospodinovoj pobjedi nad svakim zlom te nema ovih dana dovoljno prostora za izražavanje veličine Božjeg Milosrđa kao glavnog motiva Otkupljenja. Nema ovdje također mjesta da možemo dostatno zahvaliti Milosrdnom Isusu za ustanovljenje svetih sakramenata po kojima se događa naše otkupljenje.
Blaženi M. Sopoćko kaže da će slavljenje blagdana Božanskog Milosrđa donositi sljedeće plodove kod osoba koje ga budu slavile: vlastito posvećenje (spoznaja Boga Milosrđa vodi do kršćanske savršenosti), obraćenje grešnika (napose onih koje sumnjaju o svom spasenju), pobuđuje pouzdanje u Božje Milosrđe i njegovo nasljedovanje, potiče na zahvaljivanje za obilje primljenih Božjih milosti.
Milosrdni Isus molio je da se pripremamo za taj blagdan devetnicom – moleći krunicu Božanskog Milosrđa, koja počinje na Velik petak. Sam je Isus izdiktirao nakane: za grešnike, svećenike i Bogu posvećene osobe, pobožne i vjerne duše, pogane i one koji ga još ne znaju, heretike i odijeljenu braću, djecu i ponizne duše, štovatelje Božjeg Milosrđa, duše u čistilištu i ohladnjele duše. 
Bilo bi poželjno, po Isusovim riječima upućenim sv. Faustini, da se na taj dan izloži za javno štovanje slika Milosrdnog Isusa, a svećenici propovijedaju o njegovu velikom i nedokučivom milosrđu. 
Izvor: Veritas