»Pravo na zaštitu od diskriminacije ne zahtijeva pravno znanje niti odvjetnika – postupak pred povjerenikom je besplatan, pristupačan i osmišljen tako da ga građani mogu pokrenuti i bez složene pravne procedure, a kada se postupak pokrene, teret dokazivanja da nije učinio diskriminaciju je na onome tko je naveden kao diskriminator«, kaže povjerenik za zaštitu ravnopravnosti Milan Antonijević, koji je na ovu dužnost imenovan koncem prošle godine.
S njim smo razgovarali o tome kako prepoznati diskriminaciju i kako na nju reagirati kao i o dosadašnjoj praksi povjerenika kao državnog tijela koje postoji šesnaest godina u Srbiji.
► Prema Zakonu o zabrani diskriminacije izrazi »diskriminacija« i »diskriminatorsko postupanje« označavaju svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje koje se zasniva na rasi, boji kože, precima, državljanstvu, nacionalnoj pripadnosti ili etničkom podrijetlu, jeziku, vjerskim ili političkim uvjerenjima, spolu, rodu, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji i drugim karakteristikama. Kako građani mogu prepoznati da je prema njima učinjeno »neopravdano pravljenje razlike«, odnosno da su pretrpjeli diskriminaciju?
Što biste rekli, je li diskriminacija ako poslodavac traži isključivo muškarce za rukovodeće pozicije ili ako vlasnik restorana odbije uslužiti goste koji su Romi, uz obrazloženje kako »ovdje obično borave ljudi s posebnim društvenim statusom«? Ovo su samo neka od pitanja iz našeg upitnika za građane, koja im postavljamo kako bismo saznali koliko je diskriminacija prepoznatljiva. U praksi je korisno i zapitati se: »bih li bio ili bila drugačije tretiran/a da nemam to osobno svojstvo«? Ako je odgovor »da«, postoji osnov za sumnju na diskriminaciju. Dakle, mora postojati nejednak tretman, odnosno da je u istoj ili sličnoj situaciji neopravdano postupano različito. Ono što razlikuje diskriminaciju od drugih nejednakih postupanja je postojanje stvarnog ili pretpostavljenog osobnog svojstva kao ključnog elementa zbog koga je došlo do diskriminacije. Vi ste naveli neka, a Zakon o zabrani diskriminacije prepoznaje preko 20 osobnih svojstava. Za diskriminaciju nije bitna namjera, a može biti direktna – kada je netko otvoreno stavljen u nepovoljniji položaj – i indirektna, kada naizgled neutralna pravila ili prakse zapravo više pogađaju određenu grupu.
► U istom Zakonu kaže se da »osoba koja smatra da je pretrpjela diskriminaciju podnosi Povjereniku pritužbu pismeno ili, izuzetno, usmeno u zapisnik, bez obveze plaćanja takse ili druge naknade a uz pritužbu se podnose i dokazi o pretrpljenom aktu diskriminacije«. Koliko su građani informirani s jedne strane, a s druge osposobljeni podnijeti dokaze o diskriminaciji koju su pretrpjeli i razlikovati; je li učinjena diskriminacija ili se radi o nečemu drugom, kao na primjer mobingu na radnom mjestu?
Pravo na zaštitu od diskriminacije ne zahtijeva pravno znanje niti odvjetnika – postupak pred povjerenikom je besplatan, pristupačan i osmišljen tako da ga građani mogu pokrenuti i bez složene pravne procedure. Podnošenje pritužbe je veoma jednostavno, a kada je riječ o dokazima dovoljno je da se uz pritužbu prilože činjenice koje čine vjerojatnim da je do diskriminacije došlo, a za to mogu poslužiti npr. dokumenti poput odluka i ugovora, svjedočenja drugih osoba, elektronička komunikacija (poruke, mejlovi), pa čak i određeni obrasci ponašanja koji ukazuju na nejednak tretman. Kada se postupak pokrene, teret dokazivanja da nije učinio diskriminaciju je na onome tko je naveden kao diskriminator. Događa se u praksi da građani ne razlikuju diskriminaciju i mobing koji, najjednostavnije rečeno, predstavlja uznemiravanje na radnom mjestu s ciljem da zaposleni da otkaz, a koje ne mora nužno biti povezano s osobnim svojstvom (što je slučaj kod diskriminacije).
► Kako Vi kao povjerenik odlučujete kada ćete podnijeti tužbu? Drugim riječima, temeljem čega se ocjenjuje da je pritužba osnovana?
Prije svega da razjasnimo – povjerenik ima nadležnost postupati po pritužbama i utvrđuje je li došlo do diskriminacije u svakom pojedinačnom slučaju na osnovu dokaza, izjašnjenja i drugih činjenica, u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije. Ukoliko se utvrdi diskriminacija, izdaje se mišljenje i daje preporuka mjera za otklanjanje diskriminacije, s rokom za postupanje. Međutim, ne ponosimo tužbe sudu za svaki od tih predmeta. Zakon o zabrani diskriminacije precizira u kojim situacijama povjerenik može poduzeti dalje pravne korake, uključujući i pokretanje strateških parnica. Zakon nam također daje mogućnost predlagati postupak mirenja u rješavanju sporova, da podnosimo prekršajne prijave, kao i tužbe zbog povrede prava.
► Koliko često građani upućuju pritužbe povjereniku?
Građani nam se sve više obraćaju, što pokazuje i najnoviji, šesnaesti Redovni godišnji izvještaj koji smo sredinom ožujka podnijeli Narodnoj skupštini Srbije. Konkretno – tijekom 2025. godine postupano je u 4.151 predmetu, od čega po 939 pritužbi. Građani su se najčešće obraćali zbog diskriminacije zasnovane na starosnom dobu, zdravstvenom stanju, nivou prihoda i invaliditetu, ali i po osnovu spola, bračnog statusa, nacionalne pripadnosti, kao i političkih uvjerenja ili članstva u sindikalnim i drugim organizacijama. Pritužbe su dragocjen mehanizam. One ne samo da pokreću zaštitu u konkretnim slučajevima, već nam pokazuju gdje postoje problemi i kako građani doživljavaju ostvarivanje svojih prava. Istodobno, broj pritužbi ne odražava stvarni opseg diskriminacije u društvu. Ali on je važan pokazatelj nivoa informiranosti, povjerenja u instituciju i spremnosti građana da potraže zaštitu.
► Tko najčešće upućuje pritužbe? Jesu li to građani u svoje ime ili su to udruge, organizacije, inspekcija...?
Najveći broj pritužbi i dalje podnose građani u svoje ime, što je i najneposredniji način zaštite prava. To su ljudi koji su osobno iskusili nejednak tretman i odlučili potražiti institucionalnu zaštitu. Međutim, veoma važnu ulogu imaju i organizacije civilnog društva, udruge i sindikati, koji se sve češće obraćaju povjereniku, bilo u ime i uz odobrenje pojedinaca bilo ukazujući na šire, sustavne probleme. Upravo su organizacije civilnog društva važan partner jer su često prvi kontakt za građane, posebno za pripadnike osjetljivih i manjinskih grupa. One prepoznaju probleme na terenu, pružaju podršku i ohrabruju ljude da prijave diskriminaciju, ali i pridonose tome da se pojedinačni slučajevi sagledaju u širem društvenom kontekstu.
► Postoje li procjene, istraživanja o tome u kojoj mjeri su povrede prava, diskriminativni postupci rašireni u odnosu na to koliko se prijavljuju? 
Konkretno istraživanje koje bi pokazalo koliko je diskriminacija raširena u odnosu na broj prijava ne postoji. Ipak, iz dugogodišnjeg rada institucije može se zaključiti da je diskriminacija znatno češća nego što se prijavljuje. Razlozi su višestruki: strah od posljedica, nepovjerenje u institucije, kao i nedovoljna informiranost građana o svojim pravima. Na primjer, iz razgovora sa ženama uočava se da je spolno i seksualno uznemiravanje znatno rasprostranjeno, ali se rijetko prijavljuje, naročito u manjim sredinama. Na nama je da građane informiramo o tome kako da zaštite svoja prava, ali i da razbijemo strah jer se ne trebaju bojati da prijave diskriminatore. Pokazalo se da nitko ne voli biti javno označen kao diskriminator, a vidljivost postupanja i preporuka povjerenika pridonosi smanjenju nejednakog postupanja i djeluje preventivno. Ovo je posebno važno za manjinske zajednice i društvene grupe u većem riziku od diskriminacije jer efikasnost pravne zaštite zavisi i od povjerenja građana u institucije i spremnosti da se obrate instituciji kao što je naša.
► Tijekom prosvjeda i blokada prošle godine pojedini hrvatski državljani i državljanke doživjeli su policijska privođenja, protjerivanje, zabranu ulaska u Srbiju. Jesu li oni pretrpjeli diskriminaciju ili je bilo pravo države da tako postupi?
Povjerenik nije dobio pritužbu ni u jednom od ovih slučajeva, a nemamo ovlaštenje postupati po službenoj dužnosti. Opće pravilo je da država ima pravo kontrolirati ulazak i boravak stranaca, što uključuje i privremene zabrane ili protjerivanje u skladu sa zakonom. Ipak, ukoliko takve mjere postanu selektivne ili su zasnovane na nacionalnosti ili nekom drugom osobnom svojstvu, tada postoji rizik da prelaze u područje diskriminacije. Dakle, da bi se ocjenjivalo je li do diskriminacije došlo, neophodna je individualna pravna analiza svakog slučaja.
► Tko najčešće vrši diskriminaciju, jesu li to državna tijela, poslodavci ili netko drugi?
Kao i prethodnih godina, najveći broj pritužbi tijekom 2025. podnesen je protiv tijela javne vlasti, protiv pravnih osoba, najčešće poslodavaca, zatim fizičkih osoba, a najmanje protiv grupa osoba i organizacija. Kada je riječ o tijelima javne vlasti, pritužbe se najčešće odnose na postupanje lokalnih samouprava, centara za socijalni rad, škola, zdravstvenih ustanova i drugih javnih službi, što je i razumljivo, budući da su u neposrednom kontaktu s građanima. Najviše pritužbi podneseno je zbog diskriminacije u postupku zapošljavanja ili na poslu, i to najčešće na osnovu invaliditeta, zdravstvenog stanja, kao i na osnovu političkog uvjerenja i članstva u političkim i sindikalnim organizacijama. Kada je riječ o pojedincima, naročito zabrinjava govor mržnje koji je, iako zakonom zabranjen, prisutan u javnom prostoru. 
► Upozorili ste da je izjava potpredsednika Skupštine Vojvodine Nemanje Zavišića koji je u objavi na Facebooku naveo da su »svi Hrvati ustaše« nedopustiva i da se njome krši Zakon o zabrani diskriminacije. Međutim, on nije povukao svoju izjavu već je rekao da ostaje pri njoj. I što sada? Znači li to da su Hrvati u Srbiji diskriminirani? Osobito s obzirom na to da diskriminacija koja je izvršena više puta (ponovljena diskriminacija) ili koja se čini u dužem razdoblju (produžena diskriminacija) prema istoj osobi ili grupi osoba predstavlja težak oblik diskriminacije?
Nemojmo generalizirati i upadati u istu matricu koju kritiziramo. Jednostavno nije točno da su svi Hrvati u Srbiji diskriminirani, s čim će se sigurno složiti većina pripadnika hrvatske nacionalne manjine. Moja osuda izjave potpredsjednika Skupštine Vojvodine je bila jasna – ona je nedopustiva i njome se krši Zakon o zabrani diskriminacije, a posebno zabrinjava što dolazi od visokog pokrajinskog dužnosnika koji bi morao štititi ravnopravnost svih građana i građanki i doprinositi očuvanju međunacionalnog povjerenja. 
► Također su teški oblici diskriminacije prema zakonu »izazivanje i poticanje neravnopravnosti, mržnje i netrpeljivosti po osnovu nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti...« kao i »propagiranje diskriminacije putem javnih glasila«. A mi smo svjedoci da se vrlo često u medijima može čuti da su Hrvati ustaše i nitko na to ne reagira i nikom ništa. 
Što se tiče institucije koju vodim, ona je reagirala u više navrata. Istina je, zabrinjava učestala praksa etiketiranja neistomišljenika, organizacija i pojedinaca u medijima, ali i u izjavama političara, uz upotrebu termina poput »nacisti«, »fašisti«, »ustaše«, »teroristi«, »domaći izdajnici«, »rulja«, »Cigani«, »Šiptari«, a odnedavno i novih izraza »ćaci« kojim se dehumaniziraju pretpostavljeni ili stvarni politički neistomišljenici. Povjerenik nema nadležnost nad medijima, kao REM ili Savjet za štampu u skladu s ovlaštenjima, uputili smo preporuku svim televizijama s nacionalnom frekvencijom, tiskanim medijima i internet portalima da poduzmu sve mjere kako bi spriječili objavljivanje, ali i uklonili već objavljene sadržaje i komentare koji potiču diskriminaciju, mržnju ili nasilje, stvaraju strah, zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće i uvredljivo okruženje. Izuzetno je važno aktivno reagirati, podizati svijest o štetnosti govora mržnje i jačati zaštitu ravnopravnosti jer toleriranje ovakvih poruka izravno utječe na sigurnost građana i međunacionalne odnose, ali i na ukupnu kulturu poštovanja ljudskih prava u društvu.
► U zakonu piše i da je osoba kojoj je preporuka upućena dužna postupiti po preporuci i otkloniti povredu prava u roku od 30 dana od dana prijema preporuke, kao i da o tome obavijesti povjerenika. Što se događa ako osoba ne postupi prema preporuci?
U tom slučaju povjerenik izriče opomenu i ostavlja dodatni rok od 30 dana da se postupi po preporuci. Ako do toga ne dođe, povjerenik o tome može obavijestiti javnost, a to je nešto što većina želi izbjeći. Naglasio bih da postotak postupanja po preporukama povjerenika iznosi preko 85%, što pokazuje da većina prepoznaje značaj ravnopravnosti i odgovornost prema zakonima. Dakle, čak i bez direktne izvršne moći, autoritet povjerenika se poštuje. 
► Inače u Zakonu stoji da je »zabranjeno izražavanje ideja, informacija i mišljenja kojima se potiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv osobe ili grupe osoba zbog njihovog osobnog svojstva, u javnim glasilima i drugim publikacijama, na skupovima i mjestima dostupnim javnosti, ispisivanjem i prikazivanjem poruka ili simbola i na drugi način«. Kakve su sankcije za one koji krše ovu zabranu?
Institucija postupa u skladu sa Zakonom koji ne predviđa represivne mjere, kao što su novčane ili kazne zatvora. Za to su nadležni sudovi koji mogu izreći građanske, prekršajne ili kaznene sankcije, ovisno od težine izvršenog djela. Ukratko, povjerenik postupa po pritužbama, ali istodobno ima važnu korektivnu i preventivnu ulogu, dok sudski sustav osigurava da oni koji krše prava ne ostanu nekažnjeni. 
► Koliko je kod nas prisutna svijest o tome što je diskriminacija, naročito kod uposlenih u državnim tijelima, kod poslodavaca, medija, javnosti općenito?
Istraživanja koja redovito provodimo pokazuju da se percepcija i stvarnost o diskriminaciji u Srbiji mogu razlikovati, ali se kao najugroženiji prepoznaju Romi, žene i stariji građani, dok se od problema izdvajaju oni u zapošljavanju, obrazovanju i zdravstvu. Iako ohrabruje činjenica da građani prepoznaju diskriminaciju i znaju kome se obratiti, i dalje su prisutni socijalna distanca prema spomenutim društvenim grupama, kao i nepovjerenje u rad sudova i tužiteljstva. Građani također prepoznaju rasprostranjenost govora mržnje na društvenim mrežama, u politici i medijima. Istraživanja nam, dakle, pokazuju na čemu još moramo raditi, a to je prije svega obuka državnih službenika, poslodavaca i medija kako bi se izgradilo povjerenje i osnažili građani da prijave povrede svojih prava.
► Kolika je moć ili bolje rečeno utjecaj povjerenika za zaštitu ravnopravnosti na stvarnu zaštitu i smanjivanje, eliminiranje diskriminacije u društvu?
Institucija povjerenika već šesnaestu godinu pruža zaštitu od diskriminacije građanima i građankama i intenzivno djeluje na unaprjeđenju ostvarivanja principa ravnopravnosti u svim područjima života. Iako među najmlađima, institucija je za to vrijeme stekla respektabilnu ulogu u društvu, a što je važnije – pridonijela je smanjenju određenih diskriminatornih pojava. Jedan od primjera je to da vas danas poslodavci na razgovoru za posao neće pitati planirate li zasnovati obitelj. Da ne govorim o brojnim objektima koji su pristupačni osobama s invaliditetom ili o čitavom nizu zakonskih rješenja na koje smo utjecali. Naš posao je povezati pojedinačne slučajeve sa širim društvenim problemima, ukazivati na nejednakost, stereotipe i doprinositi razvoju politika i praksi koje stvarno smanjuju diskriminaciju i jačaju zaštitu prava svih građana i građanki. Zbog toga je važno da institucija ostane neovisna i nepristrasna, da ne podliježe pritiscima, da primjenjuje iste standarde za sve i otvoreno komunicira o problemima i propustima, čak i kada to znači da postajemo meta kritika. 
► Što su to strateške parnice za zaštitu od diskriminacije?
Strateške parnice, odnosno sudski postupak za utvrđivanje diskriminacije pokrećemo kada procijenimo da neki slučaj nadvladava pojedinačni interes i ima potencijal utjecati na širu praksu. Na primjer, kada se radi o učestaloj pojavi diskriminacije, sustavnom problemu ili pitanju od posebnog značaja za određene društvene grupe, uključujući i pripadnike nacionalnih manjina. Vodili smo više takvih parnica, a jedna od poznatijih je slučaj Snežane Pešović, koja je dobila otkaz za vrijeme rodiljnog odsustva iako je sama sebi uplaćivala doprinose. Planiramo ovaj mehanizam ubuduće znatno više koristiti jer se tako uspostavljaju standardi i šalje jasna poruka kako određeno postupanje nije prihvatljivo. Također, do tužbe dolazi i u situacijama kada preporuke povjerenika nisu poštovane ili kada je očito da bez sudske zaštite ne bi bilo moguće postići pravičan ishod.
► Puno je urađeno na zastupljenosti žena u politici putem kvota, zagovaranja itd. Koliko toga je urađeno na zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina imajući u vidu da samo brojnije i koncentriranije na jednom prostoru nacionalne manjine mogu imati predstavnike po ovom sustavu dok malobrojnije i rasute po cijelom teritoriju Srbije to ne mogu ostvariti?
Prava nacionalnih manjina su Ustavom zagarantirana, a politička zastupljenost zavisi od mnogo faktora. Manje i rasute zajednice teže dolaze do prilike da utječu na donošenje odluka, zbog čega je potrebna dodatna podrška i čini se da se, i kada je riječ o ovom pitanju, to najbolje može ostvariti u suradnji s lokalnim samoupravama. Nacionalna vijeća nacionalnih manjina u tom procesu imaju ključnu ulogu, zbog čega su izuzetno važan partner našoj instituciji. Zato mi je važno razgovarati izravno s ljudima na terenu, pa sam tako već posjetio predstavnike albanske nacionalne manjine u Bujanovcu i bugarske u Bosilegradu, a u planu je nastavak posjeta i razgovora s predstavnicima svih drugih nacionalnih vijeća, kao i otvaranje regionalnih ureda povjerenika, poput onog koji postoji u Novom Pazaru, kako bi građani imali lakši pristup instituciji i mogli direktno prijaviti probleme ili dobiti savjete. Nakon Zbornika odabranih mišljenja, preporuka inicijativa, upozorenja i drugih akata zbog diskriminacije na osnovu nacionalne pripadnosti i etničkog porijekla, planiramo i izradu Posebnog izvještaja o položaju i ostvarivanju prava nacionalnih manjina.
► U prosincu 2025. imenovani ste povjerenikom za zaštitu ravnopravnosti na preporuku vladajuće Srpske napredne stranke. Vaše imenovanje izazvalo je burne reakcije u javnosti i na društvenim mrežama. Što mislite zašto?
Iskreno, čak i poslije svih ovih godina rada i iskustva, iznenadi me dokle su neki ljudi spremni ići. Nažalost, i naše društvo je polarizirano i politizirano. Očito globalno živimo takva vremena kad kritika često prelazi granice i kada se ne ostavlja prostor za argumentiranu raspravu. Zaboravljamo da u vremenu podjela dijalog nije slabost već snaga. Nemam ništa protiv kritike – naprotiv, ona je neophodna i poželjna, ali mislim da se mora svaki put jasno osuditi uvredljiva i destruktivna retorika koja može imati nesagledive posljedice. Ne zaboravimo: sloboda govora je pravo pojedinca da izrazi svoj stav, ali ne smije biti izgovor za govor mržnje niti bilo koji drugi oblik diskriminacije, proganjanja ili uvreda. Kao neko tko se bavi zaštitom ljudskih prava, i kao i do sada, dat ću sve od sebe da se vratimo normalnom dijalogu i pristojnoj komunikaciji. Nemam namjeru odustajati od ovih principa i vrijednosti, niti se odricati suradnje s institucijama, organizacijama, pojedincima... Duboko vjerujem da će se brzo shvatiti kako je neophodno izgraditi nove mostove povjerenja, naročito kod tema od nacionalnog interesa Srbije, među kojima je i ravnopravnost svih građana i građanki. Da parafraziram velikog i nenadmašnog Dositeja Obradovića, koji je Srbiju uveo u moderno doba – dijalog, braćo dijalog, a ne prijetnje, uvrede i proganjanje.