Davno, davno, moja pokojna májka Đula (a rođena je 1906.) pričala mi je da su stariji ljudi prepričavali riječi nepoznatog autora koji je negdje u mirgeškom ataru 1869. svjedočio prometovanju na željezničkoj pruzi između Segedina i Sombora. Vidjevši svojim očima kako po »gvozdenom putu« ide nešto ogromno što se dimi i ispušta paru i vukući za sobom nekakve velike četvrtaste predmete nepoznati je autor svojim bližnjim na originalan način opisao vlak riječima da »šporelj vuče šefunere«. Po drugoj verziji, majka Đula je znala i tu, za isti je opis opet nepoznati autor upotrijebio filigranski preciznu rečenicu: »štogod iđe kudgod«. Ne ulazeći u vjerodostojnost originalnih tvrdnji, s odmakom i više negoli pristojnog vremena, skloni smo povjerovati kako bi većina danas ove opise svrstala u kategoriju ruralnih legendi.
Ali, usporedimo li svjedočenje nepoznatog autora koji je našao originalne opise za nešto što je prvi puta vidio s objašnjenjem mađarskog Ministarstva građevinarstva i prometa zašto još ne prometuje vlak na relaciji Beograd – Budimpešta, naći ćemo mnogo sličnosti. Prema službenoj verziji tog ministarstva, iako su u Mađarskoj završeni »svi ključni infrastrukturni radovi«, prepreka za uspostavu navedne linije je sustav za kontrolu vlakova ETCS »bez kojeg nije moguće sigurno odvijanje prometa brzinama do 160 kilometara na sat«. Ako bismo iz tumačenja ovog objašnjenja isključili građevinske i prometne stručnjake i prepustili ih većini običnih duduka poput doljepotpisanoga, konačni zaključak vjerojatno bi se sveo na to da »štogod nije u redu«.
Da »štogod nije u redu« jasno je svima baš onoliko koliko im je nejasno zašto toliki cirkus oko najave termina početka prometovanja na liniji koju je mađarska javnost već nazvala »Bu-Be«. Teško je i pobrojati koliko je izjava s obje strane granice davano o tome kada će linija svečano biti puštena u promet, za koliko će se vremena iz Beograda stići u Budimpeštu, kojom brzinom će vlak ići, u kakvim će uvjetima putnici putovati... Posljednji od licitiranih datuma bio je 27. ožujka, koji bi se nekako baš zgodno uklopio u vrijeme održavanja parlamentarnih izbora u Mađarskoj. Nekoliko dana prije tog datuma na društvenim mrežama pojavili su se video zapisi kako Coko (većina Mađara vjerojatno tako čita ćirilični naziv Soko) juri negdje ravnicom Kunsága, tutnji kroz željeznički kolodvor Kiskunhalas i lagano klizi ka Keleti Pályaudvaru (Istočni kolodvor) u Budimpešti da bismo na koncu ipak dobili službenu obavijest mađarskog Ministarsva građevinarstva i prometa da... »štogod nije u redu«.
Otegla se, eto, priča o čudu na tračnicama zvanom »Bu-Be« poput meksičke serije, odnosno poput kompozicije indijskoga vlaka za kojeg ne znaš gdje završava ako ju gledaš sprijeda, odnosno gdje počinje ako si pogledom uhvatio posljednji vagon. I koliko se god na taj način neizvjesnost polako počinje izjednačavati s razočaranjem što već konačno vlakom ne možeš izravno do Budimpešte, u priči o čudu na tračnicama ima ipak i neke logike. Zašto bi, recimo, sustav ETCS, kao šlag na torti završetka radova, funkcionirao savršeno ako sve što mu je prethodilo nije bilo tako? Javnosti su poznata iskliznuća vlakova (srećom teretnih) i pri najmanjim brzinama još dok nisu ni izašli iz subotičke stanice (kod MEŠCA) kao što je poznato i da pet od šest željezničkih kolodvora na relaciji Beograd – Subotica nije dobilo upotrebnu dozvolu, što će reći da putnici sve vrijeme čekanja vlaka provode vani, i po suncu i po snijegu. Poznato je, uostalom, i kako se svako malo – pur-pjenom, žbukom i sivom farbom – krpa i šminka podvožnjak na Segedinskoj cesti, pa pješaci, biciklisti i vozači prometuju na vlastitu odgovornost i rizik. Zašto bi, onda, stvar s puštanjem željezničkog prometa u njegovoj konačnoj verziji bila bolja kada su i naručitelji poslova (država Srbija i Mađarska) i izvođači (Kinezi i njihovi podizvođači) isti? A da se od starta krenulo malo ozbiljnije, recimo s ugovaranjem poslova s nekom od država Europske unije, priča bi zacijelo bila puno drugačija i bolje riješena.
Ali, umjesto zaključka, poslužimo se još jednom davnom prispodobom koja se po svojoj originalnosti baš zgodno naslanja na one iz uvoda, a po svom smislu i u cijelu ovu priču. Jedan je Indijanac u Taličnom Tomu, opisujući slona kojega je prvi put u životu vidio, svome poglavici rekao kako je riječ o ogromnom konju koji ima veliki rep sprijeda i mali nos pozadi na što mu je poglavica bijesno odgovorio da je opet pio vatrenu vodu. Prevedeno za ovu priliku to bi moglo glasiti ovako: dok na tračnice ne dođe »Bu-Be« na njima (i oko njih) će nas zabavljati »Bu-buš«.
Z. R.