Za sve manjinske zajednice od iznimne važnosti za njihov kolektivni identitet je znanje o sebi koje podrazumijeva memoriju o podrijetlu, autohtonosti ili naseljavanju, prisutnosti na nekome prostoru, potvrđenost u toponimiji (npr. ojkonimi s etničkim predznakom), elementima vlastite kulture, jezika. Kada je riječ o Hrvatima u Vojvodini i Srbiji, imaju status nacionalne manjine i heterogenoga su podrijetla. Najstarije zajednice su one u bačkome Podunavlju i Srijemu koje svoj kontinuitet mogu pratiti do ranoga srednjovjekovnoga razdoblja. U razdoblju osmanske vlasti i nakon nje pristižu nove skupine, a uz hrvatski etnonim pojavljuju se nova subetnička imena Bunjevci, Šokci, Dalmati, Raci i druga. Među svim regionalnim i subetničkim zajednicama Hrvata u Vojvodini najmanje istraživana skupina su oni u Banatu, zasigurno i zbog njihove manje brojnosti. Međutim, niti na prostoru Banata Hrvati nisu jedna homogena zajednica već su naseljeni disperzno iz različitih ishodišnih prostora i različitih dijalektalnih karakteristika.

Doseljavanje iz Pokuplja i Turopolja

Potvrdu najranije nazočnosti stanovništva s područja današnje Hrvatske u Banatu može se pronaći u srednjovjekovnome plemstvu koje je obnašalo različite dužnosti i imalo posjede (npr. Talovci) ili među dubrovačkim trgovcima u Podunavlju koji su imali kolonije u Kovinu i Temišvaru. Dugu prisutnost, najkasnije od XVI. st., imali su u Radni, Lipovi u istočnome rumunjskome dijelu Banata. U Rumunjskoj je prisutna malobrojna zajednica u Rekašu i napose u Karaševu s okolnim naseljima gdje se spominju još u srednjem vijeku (Krpan, 1990b). Brojnije naseljavanje Hrvata odvijalo se u drugoj polovici XVIII. stoljeća, zbog preustroja vojne granice. Doseljavanje nije teklo u isto vrijeme niti je potjecalo iz iste sredine. Prema narječjima kojima pripadaju (štokavsko, kajkavsko, čakavsko, torlačko), ili su pripadali u vrijeme doseljavanja, može ih se podijeliti prema grupama naselja u četiri skupine: jugozapadni Banat (širu okolicu Pančeva) i naselje Perlez naselili su štokavci, središnji Banat naseljavaju kajkavci iz Pokuplja, uglavnom plemstvo, u Čenej, u susjedstvu kajkavaca iz Pokuplja, početkom XIX. st. doselili su se čakavci iz brinjskoga kraja, a u okolici Vršca naselili su se torlaci, Karaševci iz karaševskih sela u istočnome, brdskome dijelu Banatu (Bara, 2014).
Segment o kojem se najviše istraživalo i pisalo je preseljenje iz matičnog kraja Pokuplja (širi prostor toka rijeke Kupe) i Turopolja (povijesna mikroregija južno od Zagreba) u Banat. Većina doseljenih u Boki potjecala je iz Berkeševine, Slane, Šimunove Poljane i Jame, sela na rijeci Kupi i rječici Glini (Messner-Sporšić, 1931, 194). Znanje o ishodišnom kraju, predaje o podrijetlu, snažno oblikuju identitet stanovništva, napose ako se ono razlikuje u bitnim markerima od susjednoga stanovništva (jezik, običaji, društveni status i sl.). 
Preustroj vojne granice potaknuo je i preseljenje Hrvata kajkavaca iz Pokuplja i Turopolja u središnji Banat. Odlukom Marije Terezije (1778.) znatan dio posjeda zagrebačkoga biskupa i turopoljskoga plemstva trebao je biti ustupljen vojnoj upravi. Nakon dugogodišnjih pregovora postignut je sporazum (1801.) kojim su oštećeni plemići dobili selišta Sarču (danas Sutjeska), Modoš (danas Jaša Tomić) i Biled (danas u Rumunjskoj). Naseljeni su u Neuzinu (Hrvatska Neuzina), Boku (Hrvatska Boka) i selište Biled. Hrvati su naselili još i Klariju (Hrvatska Klarija, danas Radojevo), Keču (Hrvatska Keča u Rumunjskoj), kasnije u manjem broju obitelji Jarkovac, Botoš, Konak (Kanak) i Margiticu (danas Banatska Dubica). Preseljavanje je započeo biskup Tomo Galjuf (1788.), a nastavio i dovršio biskup Maksimilijan Vrhovac (Messner-Sporšić 1931, 1934). Ukupno je oko 1.000 Hrvata naseljeno na području navedenih sela i okolnih pustara. 

Život u zasebnim naseljima

Nakon doseljenja Hrvati plemićkoga podrijetla živjeli su u zasebnim naseljima ili dijelovima naselja odvojeno od drugih naroda, a takav vid segregacije stanovanja, pa i društvenih odnosa, zadržao se još dugo. Mehanizmi koji su omogućavali održavanje takvog stanja bili su posljedica više čimbenika: staleških, ekonomskih, etničkih, jezičnih i vjerskih razlika u odnosu na okolno stanovništvo. Navedena hrvatska sela bila su višestruko povezana kolektivnim pamćenjem o zajedničkom podrijetlu predaka i ženidbenim vezama (Bara i Žigmanov, 2009).
Iz upisa u matice mogu se rekonstruirati prve godine života u novoj sredini i društveni odnosi. Zbog nepostojanja župa u vrijeme naseljavanja u nekim od naselja u koja su doselili vjerske potrebe su obavljali u bližim rimokatoličkim župama poput Njemačkoga Modoša (danas Jaša Tomić), Stefanfölda (danas Krajišnik) i Gyertyámosa (danas Cărpini). Među upisima krštenih, kumova i svjedoka u matičnim knjigama krštenih i vjenčanih susrećemo uz poznata i pojedina prezimena koja kasnije nisu zabilježena kod drugih autora u istraživanjima. Primjerice, u matičnim knjigama krštenih Njemačkog Modoša u razdoblju 1780. – 1793. zabilježena su prezimena: 1780. Krelko i Kolarović (Kolarovics) iz Kečkemeta, iz Modoša, 1782. Kolić (Kolits) iz Šurjana, 1782. Kolesarović (Kollesarovics) iz Šurjana, 1789. Miević (Myevics) i Ilijević (Illyevics) iz Konaka, 1789. Banović (Banovics), 1789. Lugović (Lugovits) iz Zagreba (Zagrabia), 1789. Dobrenić (Dobrenics) iz Konaka (poslije Neuzine), Dvorniković (Dvornikovich) iz Neuzine, Makerović ? (Mathekovics Makerovics ?), 1789. Kobić (Kobics) iz Slavonije, 1790. Medved, Kerpatić (Kerpatics), Kerdenić? (Kerdenics?), Srbić/Serbić (Serbics/Szerblics), 4 Kaukin (vjerojatno Kaurin, tj. Kaurić), Kaurić (Kavorics), Turković (Turkovics) iz Neuzine, 1790. i 1792. Mioković/Mihoković (Miokovics/Mihokovics) iz Boke, 1789. Branatić (Branatics) iz Boke, 1790. 1790., 1791. Dobrenić/Dobrenović (Dobrenovics) iz Neuzine, zatim 1790., 1791. Lukinić, koje susrećemo i u drugim izvorima podataka, iz Neuzine, 1791. Adamović (Adamovics) iz Sarče (ex antiqua Szarcsia), isti kasnije iz Modoša, 1791. Matleković (Matlekovics) iz Modoša, Miković (Mikovics) 6 iz Bardanya (Párdány – danas Međa), 1792. Bernardić (Bernardics), Uzbašić (Uzbasics), Ilijević iz Boke, 1793. Mijević (Miyevics) i Zelić (Zelich) iz Boke, 1793. Banović (Banovics), Cvetković (Cvetkovics), Kaurić (Kavorics), Žužić? (Zozics), Berković (Berkovich), Medved iz Neuzine itd.
U početku su to u pravilu unutaretnički brakovi kojima za podrijetlo u pravilu piše »ex Croatia Neuzina«, »Zagrabia ma. Varadino«, »Crisio ex Croat« i sl.
Mario Bara
(Zbornik radova Hrvati u Boki, 2025.)