Faš Joza i ja razglabljemo kaka smo posla mi dica imali prid Uskrs. Pa ću: »Ko juče da j bilo se sićam kako mi majka kaže da ne dosađivam, da ću it u subotu kad ručam pravit gnjizda za zeca. Majka bila blaga al kad oće znala bit i onako oštra. Ka j rekla da ne dosađivam zno sam da sam i brez gnjizda mogo ostat. A mene gnjizda u glave. Faše to ni bilo malo posla. Napravit gnjizdo kod dide i bake i starog i stare. Pa kod strine i ujne. A tetka Marta ni imala dice pa j jedva čekala da joj dica dođu. I kod kumova sam išo. Al mene pundravci nikad ni s dali mira. Oma ujtru u subotu prid Uskrs napravio gnjizdo kod kuće pa se špaciram po dvoru. A taki veliki posov čeka«. Faš objašnjava da j i njeg isti posov čeko te subote jedino oni ni s imali rodbine u selu ko mi pa j sam par gnjizda pravio. Divanim fašu da noć prid subotu nisam skoro ni spavo. Ko na iglama da sam bio. Da nisam mogo dočekat da prođe ručak u subotu i majku da kaže: »E sad moš it. Već znaš di triba. I neka baš svagdi ponudite kolače probat. Neš moć užinat. Do užine da s došo«. Pa ću: »Ni mi tribala dvaput reć. Dam petama vitra. Za cilo prija podne nisam stigo sve obić. Dotrčem kući, užinam pa dalje. Svud mi čekali pa još pitu disam do sad. Toliko trave načupat za sva gnjizda bio j baš veliki posov. I svaj posov uspivo poradit«. Gledim, faš se zasuzo. Vadi maramku pa triše oče. »E moj faše ti s imo sriće. Imo s rodbine curi priko a moji poumirali jel ošli na taj truli zapad. Jedni čak i u tu Ameriku. Znaš da smo živili zajedno sa starim i starom a dida i baka rano umrli tako da sam jedino kod nas i kumova išo pravit gnjizdo«. Sase i men steškalo. I mene žo. A faš Joza nastavlja: »Al ja se dobro sićam da j moj posov bio da iđem prija Cvitnice mace donet. Znaš kako j to. Maca se posveti na velikoj misi. Nosi se na grobove kod najmiliji a kod kuće se drži na astalu. Jedva sam čeko da iđem nasić i donet mace. Ni mi moro niko kazat već sam pazio da na vrime donesem macu. Da ne moram zarad nje it daleko od sela. Da druga dica ne poizbiru lipšu. Da ne donesem onu što j već procvala«. I ja se sitim: »Dobro da s naspomenio macu. I donet mace j bio moj posov. Jedanput ja zaboravio na macu. Dobro da mi par dana prija Cvitnice majka naspomenila. Ja pritrnio. Zaboravio na moj posov pa trč pod selo na Dunav. I fala Bogu nikako i našo. Jest da ni bila baš lipa ko uvik al važno da sam ju dono. A sićam se i da j majka divanila i da zec nevaljanima i onima što ne uradu posov ne donese ništa za Uskrs. Zato sam prid Uskrs bio posebno dobar«. Smijem se pa objašnjavam: »Al faše šta j dicma uno vrime mogo donet zec? Današnja dica b se smijala da vidu šta j onda zec dono u gnjizdo. Najviše u gnjizdu bilo broćki, kaki šećer iz dućana jel štagod za navuć. Jel kaka jabuka ko j uspio sačuvat. Posli kasam već video da nema zeca prosvitlilo mi se da j gnjizdo bilo bogatije di s imali deblji budjelar«. Smijemo se a faš potvrđiva: »Baš tako. Za taki veliki posov i ni zec baš odviše mlogo dono al smo bili sritni i za to. Moždak sritniji neg današnja dica«.