U našoj korizmenoj pripravi stigli smo gotovo do kraja, stigli smo do Cvjetnice ili Nedjelje muke Gospodnje. Već u nazivima ove nedjelje vidimo suprotnosti koje su obilježile događaje posljednjih dana Isusova života. Naziv Cvjetnica vezujemo za Isusov dolazak u Jeruzalem, kada ga je narod dočekao radosno, a mi u spomen na taj dan blagoslivljamo cvijeće i maslinove grančice. Drugi naziv podsjeća da je Isus došao u Jeruzalem kako bi se ispunilo njegovo poslanje, pretrpio muku, umro i na kraju uskrsnuo. Mnogo je simbolike u cijelom ovom danu, koja nas podsjeća na najvažniju istinu naše vjere – Isus Krist je naš Spasitelj, koji je podnio žrtvu na križu.
Radost i ozbiljnost
Isus ulazi u Jeruzalem. Narod se okupio, kliče mu »Hosana!«, mašu palminim granama i prostiru po putu svoje haljine, dočekuju ga kao kralja, ushićeni i radosni. I mi kličemo Gospodinu, donijeli smo cvijeće i različite grančice na blagoslov. Danas već upiremo pogled u Uskrs, osjećamo polako to slavljeničko ozračje, radosni smo.
Ipak, Gospodin se ne raduje svome dolasku u Jeruzalem, jer zna što ga očekuje, zna da će se ovaj narod vrlo brzo predomisliti pod utjecajem glavara svećeničkih i farizeja, te da će jednako ovako tražiti njegovo razapinjanje. I mi već ove nedjelje slušamo Evanđelje o njegovoj muci, podsjećamo se da prije Uskrsa dolaze i Veliki četvrtak i Veliki petak, te ona početna radost vrlo brzo poprima oblik ozbiljnosti. Gospodin je trpio, bio je izdan, ponižen, nepravedno optužen, mučen i tretiran kao najgori otpadnik. Ipak, nije se bunio, nije se žalio na nepravdu, nego sve to dopušta, šutke podnosi. A zašto? Jer ljubav sve podnosi, kao što kaže Pavao. Zna da bez svega toga nema uskrsnuća, pa ni spasenja za posrnulog čovjeka. A toliko ga ljubi da ne može od njega odustati, zato podnosi. Pristaje na sve što mora biti, i na poklike slavljenja i na poruge i udarce, prihvaća dvoličnost i nedosljednost naroda, pa čak i svojih učenika koji mu okreću leđa u strahu za vlastiti život, ne shvaćajući da im Učitelj donosi vječni život.
Cvjetnica u našem životu
Slika Cvjetnice slika je i našega života u odnosu na Gospodina. Sve je dobro, ide uglavnom po planu, nemamo se na čega žaliti. Zahvaljujemo Gospodinu. Društveno je prihvatljivo pa obdržavamo vjerske propise, odemo na misu, na ispovijed… Ako Gospodin čuje i uslišava naše molitve, slavimo ga kao narod prilikom ulaska u Jeruzalem. No ne znamo što nosi sutrašnji dan, ali Gospodin zna, kao što je znao i kad je dolazio u Jeruzalem.
U životu je malo dobro, pa malo nije. Nastupe teški dani. Čini nam se da Gospodin šuti na naše molitve. Odjednom nismo dobrodošli u društvu ako smo katolici, praktični vjernici. I onda postajemo poput svjetine na Veliki petak, osuđujemo Gospodina, ljutimo se, optužujemo ga za nepravdu, da nas je zaboravio. Poput učenika, zatajimo ga, jer je lakše uklopiti se u okolinu ako nismo njegovi učenici. I tako, od slavljenja kada život ide po planu, do odbacivanja i osude, kada procijenimo da je Gospodin kriv za naše teškoće ili kada nam je tako lakše da se uklopimo u društvo.
Teško je to sebi priznati da smo i mi ti koji ga pribijaju na križ svojim grijesima, ali dok u posljednjem tjednu pred Uskrs razmatramo događaje iz Kristova života, nemojmo se površno zaustavljati na osudama onih koji su sudjelovali u njegovoj osudi i smrti. Zagledajmo se u sebe, priznajmo sebi sve ono kad smo i sami zatajili i odbacili Gospodina. Tako promijenjeni osjetit ćemo pravu radost uskrsnog jutra.
