Svaka epoha izbaci po neko ime po kojem će je ljudi pamtiti i kada ih više ne bude bilo. Lazo Mamužić i Károly Bíró tako će trajno ostati upisani kao gradonačelnici najzaslužniji za moderan izgled grada, a György Szórád kao osoba koja je umila to lice; za Józsefa Kaszu mnogi kažu da je obranio Suboticu u vrijeme najveće krize i rasplamsane međunacionalne mržnje, a arhitekturi Ferenca Reichlea, Marcella Komora, Dezsőa Jakaba i Titusa Mačkovića podjednako se dive i sugrađani i turisti koji dođu u Suboticu i na Palić.
Dok se takvo što ne dogodi, smjenjuju se kulunčići, tabakovići, székélyi, kálmári, vukovići, dulići...; prezimena koja se ni za mandata ne upamte najbolje, a zaborave odmah po silasku s funkcije. I onda, kada sugrađanina uhvati dugotrajna pospanost jer se takva imena smjenjuju kao na traci u Chaplinovim Modernim vremenima, dogodi se »čupanje grkljana« i »betonske cipele« Bogdana Labana pa se isti taj sugrađanin razbudi i s pravom pita je li u dosadašnjoj gradskoj povijesti bilo sličnih primjera? Teško.
A onda ga zamijeni njegov kum, koji u svom mandatu otvara još jedan krug dubine. I stvarno, bez nekakve ozbiljnije konkurencije dva će se imena u aktualnom sazivu vladavine Srpske napredne stranke (SNS) isprofilirati kao najupečatljivija: gradonačelnik Stevan Bakić i šef vijećničke grupe SNS-a u lokalnom parlamentu Veljko Vojnić. Prvi po thompsonovskom muzičkom ukusu, samo u »knindža« varijanti, i po tome što mu se priviđaju ustaše i ostali rušitelji Srbije (poglavito mladi), a i po tome što u obrazovanim slobodnomislećim ljudima vidi bitange i fukare, a drugi – koji se svojski trudi da ga nadmaši, i za sada mu je uz bok – po vrlo zanimljivom implicitnom odnosu kada je riječ o odgoju i obrazovanju najmlađe kategorije Hrvata, po općenito katastrofalnom stanju u Pred-školskoj ustanovi Naša radost čiji je (bio?) tehnički direktor i po svojim hobijima u slobodno vrijeme.
Ovaj (o Veljku Vojniću je riječ) donedavni predsjednik Gradskog odbora Lige socijaldemokrata Vojvodine preko noći je još uvijek aktualni stranački program iz 1998. »Vojvodina Republika« mitario za sigurno stranačko gnijezdo, a gdje ćeš sigurnijeg od onog gdje si zaštićen sa svih strana: i iznutra, a napose izvana. Zli jezici za njega kažu da kada u Našoj radosti ne pravi izravne probleme u vidu uvjeta u kojima ova ustanova radi – uključujući i uskraćivanje prava na odgoj i obrazovanje na materinskom jeziku uz istodobno davanje istih na lokalnom govoru – on ih neizravno pravi i u slobodno vrijeme, i to tako što svoju ljubav prema Vođi na svaki način »dijeli« sa sebi podređenima, odnosno zaposlenima u tom kolektivu. Posljednji takav primjer zabilježila je Ranka Kašiković 22. ožujka i podijelila ga na društvenim mrežama. Na snimkama Ranke Kašiković – koja je još 2021. kao pravna savjetnica u Geronotološkom centru odbila ići na skup podrške SNS-u i zbog toga trpjela posljedice na poslu – lijepo se vidi Veljko Vojnić i ispred Elektrovojvodine i ispred Severa kako prebrojava i »potiče« ljude da uđu u autobus službenog gradskog prijevoznika (Trans-jug broj 557), dok je za to vrijeme (ispred Severa) spokojno i s »tri prsta u kameru« u autobusu istog tog prijevoznika (Trans-jug, broj 556) pozdravlja direktor Opće bolnice u Subotici Saša Dželebdžić.
Nije ovdje pitanje kršenja zakona jer odgovor na to oni i te kako znaju. Kao što znaju da su u postojećim uvjetima, kako je već rečeno, zaštićeni izvana. Sva ostala pitanja, napose njima, i više su no uzaludna. Stoga pitanja idu na adrese statista u ovoj farsi, a to su poglavito zaposleni u PU Naša radost i subotičkoj Općoj bolnici. Jedno od njih glasi: po kom moralnom osnovu – čak i ako ste istinski sljedbenici Aleksandra Vučića i stranke uz koju je toliko zdušno – dopuštate gaženje kičme u vidu ucjena i kaljanje obraza crvenilom novčanica? Pitanje za Trans-jug: koliko ste od organizatora utržili novca na ime iznajmljivanja autobusa i jeste li uopće, a ako niste, zašto niste? Pitanje za Osnovno javno tužiteljstvo: jeste li, na temelju dosadašnje prakse, primijetili makar i jedan znak koji je u suprotnosti sa zakonom kada je riječ o »ekskurzijama« ovakve vrste, počevši od pravljenja lista osoba koje odlaze, preko ucjena i nezakonitih stranačkih aktivnosti unutar odgojno-obrazovnih ustanova, pa do ispitivanja točnosti podataka o isplatama onih koji u tome sudjeluju i podrijetlu tog istog novca?
Ali, kako sada stvari stoje stupanj logičnosti ovih pitanja apsolutno je proporcionalan stvarnom stanju ljudskih prava u ovom društvu.
Z. R.