Na fotografiji je nekadašnji Dom kulture ili kasnije nazvan Omladinski dom u Sonti snimljen 5. I. 2026. Nekada prelijepa palača, za koju se podaci o izgradnji ne mogu za sada nigdje pronaći. Ne postoji u arhivima u Sonti, ni u Apatinu, pa čak ni u Istorijskom muzeju u Somboru. Možda su dokumenti negdje prikriveni i možda će se u budućnosti pronaći i digitalizirati.
Po usmenim predanjima zgrada je izgrađena oko 1920. godine, što potvrđuje i umjetna inteligencija (AI). Razlikuje se od svih palača u Sonti. Masivne je kostrukcije s jedinstvenim konzolama, na ovom području karakterističnim za kasnu secesiju ili rani art deco (AI). Prema usmenim predanjima, moguće je da je vlasnik zgrade bio Turski (»…ta, taj je imo polak Sonte…«, govorilo se među Sonćanima).
Palača je u velikoj dvorani mogla primiti preko 500 osoba. Korištena je za razna kulturna događanja, svadbe, balove, grožđe bal, akademije prilikom državnih praznika, školske priredbe, igranke četvrtkom, subotom i nedjeljom kao i na katoličke blagdane. U naš Dom kulture rado su dolazili poznati pisci, muzičari i pjevači, pa čak i cirkuski artisti. Njihovi komentari uvijek su bili pohvalni za publiku koja je pokazivala visok nivo kulturnog ponašanja.
Dom je uvijek bio pun svijeta, a najviše mladeži. U okviru Doma postojala je čitaonica, prostorija za dogovore i savjetovanja i kuhinja sa svim sadržajima kao i smočnica. Nije se moralo nigdje dalje tražiti posuđe za svadbe, balove i razne proslave za koje se pripremala hrana. Bunar je bio izvan zgrade, a zahod (poljski WC) također, dok nije uveden vodovod u selo.
Zgrada se nalazi u središtu sela na križanju ulica Vojvođanske i Glavne ulice, sada Vuka Karadžića (ime mijenjano više puta) u dijagonali s katoličkom crkvom, a u paraleli sa školom na sjeveru i bivšom općinom na istočnoj strani. Krasi ju veliki plac sa sportskim terenima za mali nogomet i rukomet, najpopularnijim sportovima u selu. Tereni su nekada služili za satove tjelesnog odgoja školske djece, a nakon nastave dječurlija iz cijeloga sela tu je igrala nogomet, ljeti i pri mjesečini dok ne otkuca zadnja ura s crkve svetoga Lovre. Čitaonica je bila mjesto druženja mladeži i djece. U njoj se igrao šah, a tu je došao i prvi televizor. Bilo je to fantastično otkriće, pa je čitaonica bila krcata ljudima. Čitaonica se nalazila baš tu iznad skalina gdje zvrji »crna prazna rupa«, tj. provaljena vrata. Na tim skalinama ljeti su u večernjim satima sjedili momci i djevojke, učenici i studenti, pa sve i dolje na trotoaru; raspravljali o raznim društvenim temama, pjevali, uvježbavali tekst za drame. U toj prostoriji čitaonice išla sam u IV. razred osnovne škole. Naime, dok se gradila nova OŠ Ivan Goran Kovačić (ime je dobila 1957., a nova je izgrađena 1961.) učenici su bili raspoređeni na više lokacija. Vatrogasni dom u Vojvođanskoj 50, današnjoj pošti na uglu glavne Ulice Vuka Karadžića i Jovana Jovanovića Zmaja (do rata 1991. Ive Lole Ribara, odnosno Trećeg sokaka). Tu je bio gro školske nastave i jedno odjeljenje u bivšoj čitaonici (»crna rupa«).
Sve je krenulo naopako pred kraj osamdesetih godina. Palača omladinskog je privatizirana. Vlasnici, »novi arhitekti« (ne samo zdanja već i »novog normalnog«) počeli su s rušenjem i pregrađivanjem radi svojih osobnih interesa. Potpuno su poremetili interijer. Kada je ponestalo financijske moći, palača se prodavala u bescijenje, »od nemila do nedraga«, dok nije dovedena u današnje ruševno stanje. Stanje duboke osakaćenosti bisera arhitekture sa srušenim zidovima, prozorima i vratima, tj. devastiranjem »do boli«.
R. Silađev