Čovjek često zastaje nad događajima i situacijama i pita se o njihovom smislu. Osobito ga teške životne situacije potiču na traženje odgovora. Tako se vjernik često pita i o smislu molitve, o smislu posta i korizmene žrtve. Niti jedno pitanje smisla ne može dobiti pravi odgovor ako ga se traži bez Boga. Bog je onaj koji daje smisao svemu, pa čak i onome što nam se iz ljudske perspektive čini besmisleno i suviše teško. Ljudski je tražiti odgovore, a vjernički je tražiti te odgovore u svjetlu vjere, zajedno s Bogom.

Lazar

Peta korizmena nedjelja donosi nam Evanđelje o jednom uistinu posebnom Isusovom čudu. Isus oživljava Lazara (usp.  Iv 11,1-45). I kao što je kod svakog drugog čuda tražio očitovanje vjere, tako je bilo i ovoga puta. Isto tako, ovo čudo potvrđuje njegov mesijanski identitet. Ali što je nama najvažnije, ono nam otkriva kada se čudo događa i kako se čovjek treba postaviti u svome očekivanju.
Iz Evanđelja zaključujemo da je je Isus jako dobro poznavao Lazara i njegove sestre Martu i Mariju, te da ga za njih nije vezivalo samo poznanstvo nego prijateljstvo. Iz toga možemo pretpostaviti da će, ako je Isus činio mnoga čudesa u narodu i ozdravljao mnoge nepoznate ljude, tako pohitati ozdraviti i svoga prijatelja Lazara koji je teško bolestan. To pretpostavljaju i njegove sestre, pa zato šalju po Isusa. No, potpuno suprotno očekivanjima, Isus ne polazi odmah kada prima vijest o Lazarovoj bolesti, nego se namjerno zadržava. On pokušava učenicima dati neku naznaku zašto tako čini, ali oni ne razumiju jer razmišljaju potpuno ljudski.
Lazar umire, Isus stiže prekasno. Tako zaključuju svi, sestre mu to spočitavaju, iako vjeruju da je on Mesija. Ali ni sada, ni nikad, Isus ne kasni, nego bira pravo vrijeme za očitovanje Božje ljubavi i svemoći. Tako nas je sve poučio nečem vrlo važnom kada je riječ o molitvi. On čuje naše molitve, zna naše probleme, zna što možemo sami, a u čemu nam samo on može pomoći. I nije da ne želi, nego čeka pravi trenutak. Nekada jer se po našem životu želi očitovati više i bolje, nekada jer nam priprema nešto mnogo bolje od onog što mi želimo, a nekada iz razloga samo njemu znanih, koje ćemo moći razumjeti tek u vječnosti. Ipak, da bismo i u svome životu gledali Božje čudo, važno je imati vjeru, snažnu kao Marta i Marija. One su vjerovale da Gospodin može ozdraviti njihovog brata, pa su vidjele još veće čudo, on ga je vratio u život. Tako je i u našem životu: mi molimo jedno, ali Bog će nam dati još nešto veće i bolje, iako nam se u određenom trenutku čini da neće odgovoriti na naše molitve.

Vjera

Ono još važnije što Isus poručuje jest: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će« (Iv 11,25). Na ovome svijetu ništa nije konačno, život se ne završava smrću, nego se nastavlja i u vječnosti, koju mi sad ne možemo pojmiti. Iako je izvan domašaja naše spoznaje, ona nam nije nedostižna jer je Isus taj koji nam je omogućio u njoj se radovati, nakon što napustimo ovaj život, težak, ispunjen patnjama i bolima. No, jedan je uvjet – vjerovati. A vjera je na kušnji svaki put kada nam se čini da nema odgovora na naše molitve. Na kušnji je i svake korizme, kada se trudimo popraviti se, biti bolji vjernici, a razne teškoće pritišću naša leđa, te nas brojne sumnje i pitanja kolebaju u tome da ustrajemo u svojoj žrtvi i svome trudu.
Naš trud i sva naša nastojanja Bog vidi i obilato nagrađuje, iako ponekad to ne primijetimo odmah, a prava nagrada za našu vjeru čeka nas u vječnosti.