Entuzijazam – samo kada bi podlijegao fizičkim a ne psihološkim zakonima – lako bi se dao usporediti s ledom: što je bliži točki optimalnog zagrijavanja, brže se topi. Ali – pokazuje to primjer subotičkog hokeja – upravo ih ta kategorizacija razdvaja do točke koju je teško razumjeti: zakoni fizike su već odavno mjerljivi i provjerljivi, a zakoni psihologije varljivi su i rastegljivi. Teško je, naime, razumjeti ovo: na nedavnom Svjetskom prvenstvu C grupe u hokeju na ledu za žene, koje je od 23. veljače do 1. ožujka održano u Zagrebu, od 20 reprezentativki Srbije čak osam njih činile su djevojke iz Subotice! Dakle, ravno 40 posto.
Na prvu, ovaj podatak kod običnog čovjeka navodi na pomisao da je ili Subotica neprikosnoveni centar hokeja u Srbiji ili pak da je naša država slabo razvijena u ovom sportu. Za koji se god odgovor odlučili, jednako ste u pravu koliko ste i u krivu. U pravu ste jer Subotica je već desetljećima upravo to: centar hokeja u Srbiji, a Srbija, osim Beograda i Novog Sada, ne raspolaže odgovarajućim uvjetima za razvoj ovog izuzetno atraktivnog sporta. A onda, u krivu ste već onoga trenutka kad pomislite kako Subotica može biti centar hokeja na ledu u Srbiji kada naš grad ne samo da nema svoj hokejaški klub nego ni elementarne uvjete za njegovo igranje? I otkud u tom sučeljavanju činjenica podatak da su osam Subotičanki članice državne reprezentacije?
Eh, otkud? Pa upravo tu na scenu stupa onaj varljivi i rastegljivi zakon psihologije koji se iz definicije »može biti, ali ne mora značiti« profilira u najčistiji entuzijazam: iako u svom rodnom gradu nemaju odgovarajuće uvjete, Subotičanke svoju ljubav (entuzijazam, dakle) prema hokeju na ledu upražnjavaju tamo gdje mogu – u Novom Sadu, Beogradu ili pak Segedinu i drugim gradovima Mađarske. I tako već, skupa s muškarcima, godinama i desetljećima unazad.
A otkud tolika ljubav Subotičana prema hokeju na ledu? Umjesto naklapanjem o varljivosti i rastegljivosti, poslužimo se činjenicama koje govore same za sebe. Tradicija klizanja u Subotici seže još do vremena kada je ona počela poprimati prve prave konture grada, dakle do vremena kada je Lajos Vermes kod sugrađana počeo buditi svijest o važnosti i ljepoti različitih vrsta tjelovježbi u životu čovjeka, a koje će se kasnije razviti u moderne sportske grane. Naime, i dok Subotica nije imala klizalište na Malom stadionu, Subotičani su za jakih zima koristili led Palićkog jezera da se masovno na njemu kližu, a oni spretniji i da na njemu igraju hokej. A ako ćemo pravo, nije se čak ni moralo ići do Palića: dovoljna je bila i Homokbanja iza Bajskog groblja da se na njenu grbavu površinu leda postave po dvije cigle ili školske torbe kao golovi, da imaš kakve-takve klizaljke, pločicu i kakve-takve palice pa da se teren ispuni i »majstorima« i »balecima« kao i na bilo kojoj drugoj neformalnoj tekmi. Pamte stariji sugrađani i vrijeme kada je Subotica sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća u Jugoslaviji bila respektabilni hokejaški centar. Istina, daleko od Ljubljane i Jesenica, ali uz bok sa Zagrebom i daleko ispred Novog Sada i Beograda, a o Sarajevu i Skoplju da ne govorimo.
U međuvremenu prilike su se promijenile u tolikoj mjeri da se naš Mali stadion izjednačio s ostatcima propale privrede u gradu: postao je ruina u mjeri koliko su to i Fidelinka ili Mlekara i samo ga korak dijeli od 29. novembra, Zorke ili Partizana pa da potpuno nestane. Dok su se ostali gradovi razvijali u pravcu modernih i suvremenih klizališta koji su u funkciji tijekom cijele godine, kod nas se i dalje čekaju prirodni uvjeti da se za mjesec-dva provjeri koliko je još ostalo elastičnosti u tijelu u odnosu na prošlu godinu. A i to sve rjeđe, jer kakve su nam zime uskoro će se za Božić igrati odbojka na pijesku na Muškom štrandu dok se na jezeru odvija regata na državnom prvenstvu u veslanju. Sve u svemu, razumjeli ste: osam Subotičanki u dresu reprezentacije Srbije u hokeju na ledu našle su se upravo i isključivo zahvaljujući entuzijazmu koji traje u dugotrajnom kontinuitetu i koji se, za razliku od leda, ipak ne topi na točki ključanja – strpljenja.
Ali, shvatili ste: nije poanta u tome jer je razumljivo da je kontinuirani entuzijazam teško razumljiv. Poanta je u tome da Grad nema sluha za to, i to je ono što je još više nerazumljivo. Nerazumljivo je, naime, da dosadašnje garniture lokalnih vlasti ništa, ama baš ništa, nisu učinile da se energija koja nesumnjivo postoji pretoči u konkretne korake da se i led pokrije kako nam hokejašice i hokejaši s prvim zubatim suncem ne bi trenirali izvan rodnoga grada. Za to danas postoje fondovi, državni i europski. Ono što ne postoji je svijest o tome. A možda i obraz.
Z. R.