Probudim se u koje doba noći iz ničeg. To mal kike mi se oznojilo a tutnji u glave i crce luplje. »Šta j sade ovo?«, u sebe ću. I sade ne znam kuću sasobom a ova moja pored rči, testeriše. Odjedanput se okreće pa mi prasne rukom po labrta. Pa stane i koda ne diše, koda ni živa a ja s ponadam da neće više rkat. A ona zarokće koda pakli. Ni prošlo mlogo rdne mi nogom. Isapim u sebe: »Da j priživit ovu noća pa ću priko dana vala nać mal mira i odrimat«. U glavu mi dolazi svašta. Ne mož zaspavat. Ope u sebe isapim: »Marne kolik imaš godina dobro da s još živ. Šta s sve priživio Izduraćeš i ovo do ujutru«. Ni sam ne znam zašto u pamet mi dođe strinka Đula. Vala zato što j cili život uspila priživit. Otkad ju znadem divani: »Da mi umrit. Dosta sam se patila. Nek mi dragi Bog već jedanput primi«. Al sitim se i da j čim kašljucne jel ju štagod zaboli oma žurila kod doktora. Bome od onog da mi umrit časkom došlo da j priživit. Ta ko b umro? Odavno ne virujem u taj divan: »Da mi umrit«. Neće san na oče nikako i odjedanput mi sine šta sam se probudio. Oma se ope počo znojit. Čeljadi, sanjo da j rat. Da letu avijoni, spadu bombe, strka u selu. Uh. To j cigurno od tog sokoćala od televizije. Digod okreneš ono od rata divan. Od velikog gledanja vala mi došlo u glavu pa već i sanjam ratovanje. Ta televizija koliko j dobra tolik i ni. Rat od nas ohohooo al bome na nje kad glediš koda ti u dvoru. U sebe isapim: »Fain si priživio ratova Marne i uvik si se moljilo dragom Bogu da j priživit«. U glavu mi došlo ono što smo poslidnji put kod faša divanili kako se vrime pobrkalo i kako i to priživimo. Al ov ni isto. Rat je rat. Sa j tamo al vrag ne spava, mož da s ne okreneš a on isprid vrati. A kase bolje proštudiram i to što s može nadesit da s vrime pobrka j cigurno istina al i ovo kod rata j isto ako ni još i gorje. Neće niko da kaže al cigurno j da mož nadesit i rat. Virujem da taj ko j nadesio rat zna i ko će priživit. Bude tu i da s omaši malo al cigurno j da tu sirotinja soruje. Tu s sirotinja mora dobro moljit da priživi. Uvik tako bilo. I tako sam nikako priživio noć. Jest da mi ova moja još par put ošuknila po labrta i rdnila po noga al sam priživio. Otvorim oče, mal prizalogajim i izađem na dvor proteć noge i proluftirat se. Taman izašo, otvara s kapija i unilazi faš Joza. Taj nema mira. Kako j prizdravio oma krenio logmarit. Rano j još za sidit na dvoru pa se smistimo u kujnicu. Faš će još s vrati: »Viš ti to faše kako s ovaj rat zauktava. Kako s zakuvalo. Zlo. I viš kako s on proširiva. Bić tu srićan ko priživi i koga ne dokači. Eno slušam da oni možu dosegnit čak i do nas«. Odgovaram: »Neg šta neg da vidim. Al viš ti da tu već divanu da će falit ovog pa onog i ondak kreće skupoća. I onda kažu neka imat svega u rezerve, kako b rekli. Triba, triba uvik ima svačeg za ne daj Bože, za priživit«. »E moj faš Marne, brinili se mi jel ni nas niko ne pita kako vidim. Al da znaš vina za priživit do sledeće berbe ima. Ako nestane mi će mo prić na rakiju. Taman za priživit«, svaj važan će faš.