Brza hrana, kako bi to u najprostijem prijevodu značilo, stečevina je modernog doba u kome se brzo živi i nema se dovoljno vremena za pripremu i spravljanje klasičnih jela. Ubrzani tempo progutao je tzv. klasičnu kuhinju (sjedenje i guštanje za stolom) i izbacio je novi trend, tzv. jedenje s nogu. I naravno, kao i svi ostali suvremeni noviteti, ubrzo se odomaćio i na našim gradskim prostorima. Među prvima otvoreni su Hamby (na Korzou, u sklopu zgrade Narodnog kazališta) i objekt brze hrane u maloj ulici kod srednje kemijske škole Lazar Nešić, a omladina i oni nešto stariji počeli su svakodnevno poručivati hamburgere, tortilje, pancerotije, tople sendviče i sl. Posebno tijekom vikenda, kada je brza hrana bila idealan obrok za premošćivanje »noćne gladi«. Stvarali su se veliki redovi i strpljivo čekale porudžbine do tada posve nepoznatih talijanskih i španjolskih specijaliteta rađenih u kombinaciji tijesta i pratećih dodataka (rajčica, sir, šunka i dr.). I ma koliko da ste bili siti od domaće (čitaj mamine ili bakine) hrane, uvijek se našlo mjesta za još jedan egzotičniji brzi zalogaj. Jedini problem jedenja s nogu predstavljala je velika mogućnost »zaflekavanja« (najčešće kečapom ili majonezom) večernje garderobe. Mrlje na svečanim izlaznim košuljama i trapericama (momci) i bluzama i haljinama (djevojke) dokazano su ih odavale pri povratku doma. Uz ovaj novovremenski trend, postojao je i jedan stariji i ne tako klasični fast food obrazac. Pekara kod benzinske crpke pored Hitne pomoći počela je osamdesetih godina prošloga vijeka otvarati svoja vrata tijekom kasnih noćnih sati i prodavati lepinje namazane mašću i burek (dodatak crvene mljevene paprike po želji). I ta novina je postala izuzetno popularna, pa se nakon izlaska u diskoteke Bunjevačko kolo i Largo noćni izlazak gotovo obvezno završavao s toplom, masnom pekarskom delicijom. Lepinje su se rezale na četvrtinu ili polovinu, a bilo je »junaka« koji su mogli pojesti i cijelu. Također, među momcima znali su se često organizirati i okršaji u jedenju (lepinja ili bureka), a poraženi su morali podmiriti ceh konzumiranih jedinica. Dodatnu atrakciju činio je, tijekom svoje sezone, i mladi luk, koji se mogao kupiti uz masne lepinje. Koncem osamdesetih u Suboticu je stigao i prvi giros (Calypso, u malom tržnom centru preko od robne kuće Centar) i počela je svojevrsna pomama za ovim grčkim specijalitetom (ostala sve do danas). 
»Vesternizovana subotička omladina znala je za brzu hranu iz američkih filmova i serija. Mada su naša ugostiteljska poduzeća pokušavala odgovoriti na ovaj izazov nekakvim mliječnim restoranima, od ‘fast food-a’ jedino je ‘hot dog’ uspio probiti se do nas. Daleko od toga da smo bili gladni. Bili smo željni onoga što i sami Amerikanci zovu ‘junk food’, ali to nisu mogli shvatiti oni koji su vodili ugostiteljstvo. Sve je moralo sačekati privatnu inicijativu«, rezimira arhivist i veliki poznavatelj subotičkih prilika Dejan Mrkić Lansky.
Tako je Suboticom zavladala svojevrsna fast food revolucija i ostala »na vlasti« do današnjih dana. Otvarale su se potom brojne hamburgije (u svim dijelovima grada) i mnoge od njih i danas uspješno posluju. Jer mladi, pored svih svojih dnevnih obveza, nemaju više vremena za klasičnu prehranu. A primamljivi mirisi privlače i one starije...    
D. P.