Božja riječ četvrte korizmene nedjelje bogata je poukama za vjernike koji se žele pripraviti za proslavu Kristova uskrsnuća. U prvom čitanju Bog šalje Samuela da pomaže kralja Izraela. Božji odabir novoga kralja čudi prisutne, ali Bog nas ovim poučava nešto važno o sebi (usp. 1Sam 16,1b.6-7.10-13a). Pavao u drugom čitanju poučava Efežane o životu s Kristom, što se treba i u našim životima prepoznavati (usp. Ef 5,8-14), dok nas evanđelist Ivan Isusovim čudom ozdravljenja slijepog čovjeka i susretom s farizejima uvodi u njihove namjere da pogube Isusa, te u tim susretima donosi za nas važne pouke (usp. Iv 9,1-41).
Izvanjsko je nevažno za Boga
Kad Samuel dolazi kod Jišaja pomazati nekog od njegovih sinova za kralja, on, vidjevši najstarijeg, prema onom što vidi misli sigurno je taj. No, Bog mu odmah na to dogovara: »Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu« (1Sam 16,7). I na iznenađenje svih za novog kralja odabire najmlađeg, Davida, koji je tada bio još dječak.
U današnje vrijeme kada društvo, više nego ikad, naglasak stavlja na izvanjsko, ove Božje riječi snažno nas podsjećaju da je izvanjsko samo nešto prolazno i nebitno. Čovjek mnogo, čak i previše pažnje pridaje svome uljepšavanju, svome izgledu. Marketing i potrošačko društvo nameću mu neke nestvarne ideale ljepote koje je nemoguće dostići, pa on u težnji da ih zadovolji postaje njima opsjednut, ne žaleći ponekad ni novca ni vremena. U toj pretjeranoj brizi za tijelo čovjek potpuno zanemari svoju dušu, a ljepota duše je ono što Bog od čovjeka želi.
Ne želi Bog od nas da se zanemarimo i zapustimo, ali želi da nam duša bude na prvom mjestu, da se oko nje staramo, da radimo više na svojoj nutrini, a ne samo na vanjštini.
Isto tako, skloni smo i sami suditi ljudima prema onome što vidimo izvana, ponekad ne dajući ljudima priliku da pokažu tko su u stvari u svome srcu. Kada je Samuel na osnovu izgleda procijenio tko bi mogao biti novi kralj, Bog ga je upozorio da on tako ne gleda. Zato je krajnje vrijeme da i sami više pozornosti posvetimo vlastitoj nutrini, a manje vanjštini, ali i da na taj način promatramo ljude koji nas okružuju.
Djela svjetlosti
Kada se više okrenemo onome što je u nama, to će se poznati i po našim djelima. Pavao piše Efežanima: »Kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu« (Ef 5,8b-10). Svi smo po krštenju postali djeca Božja, otkupljeni Kristovom žrtvom, njegovi učenici, kršćani. U našem životu, po našim djelima treba biti vidljivo da njemu pripadamo. Nije nam teško shvatiti što je to što je Bogu milo, sve ono što čovjek čini i kako živi vođen ljubavlju prema Bogu i prema bližnjemu. Svako djelo koje nije odraz ljubavi nije ono što Bog od nas očekuje. Korizma je vrijeme kad želimo biti bolji, drukčiji, pa razmišljamo kako bismo to mogli učiniti. A jedino što je potrebno jest ljubiti i iz te ljubavi djelovati. Jer onaj koji ljubi ne može drukčije nego činiti djela svjetlosti, kao što Pavao govori Korinćanima, ljubav je istinita, dobrostiva, pravedna. Kada nas ona vodi, činimo dobro i živimo onako kako je Bogu milo.
Poučeni Isusovim susretom s farizejima, nemojmo ostati slijepi za Boga i bližnjega jer nam je mnogo dano pa se od nas mnogo i očekuje. Nemojmo zaboraviti koju nam je ljubav iskazao Krist hodeći Križnim putem, pa mu se potrudimo uzvratiti. I ne samo u korizmi, nego uvijek.
