Intervju

Za iduću godinu Beogradska nadbiskupija je najavila održavanje prve sinode, koja ima cilj jačanje osobne vjere kao i brojnije uključivanje vjernika u rad župnih zajednica. Beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar za tjednik Hrvatska riječ govori o značaju prve sinode za kršćane, kao i o ostalim  aktivnostima i djelovanjima Beogradske nadbiskupije na uključivanje ljudi u djelovanje crkvene zajednice.

 

HR: Na mjesto beogradskog nadbiskupa došli ste 2000. godine. Koliko toga se od tada do danas promijenilo u Beogradskoj nadbiskupiji?

 

U vrijeme imenovanja za beogradskog nadbiskupa-koadjutora navršavao sam 12. godinu svoje službe i bio baš umoran. U trenutku sam se, dakle, našao u novoj situaciji. Veliki nadbiskup mons. dr. Franc Perko odmah je sve prenio na mene; osobito ona kompleksna pitanja pastorala mladih i Caritasa. U otkrivanju svojih dužnosti išao sam dalje, kako su to ukazivale prilike i znakovi vremena. Kao ljubitelj medija želio sam da Blagovijest ponovno bude mjesečnik; da se iznova sagradi veća crkva u Smederevu... Dok me je salezijansko srce vuklo mladima, čežnja za jedinstvom kršćana, koja mi se snažno ražarila u srcu još u malom sjemeništu, dobivala je sada nove mogućnosti. Mislim da je Božja dobrota omogućila izvanredne događaje: dva puta susret naše Međunarodne biskupske konferencije s Arhijerejskim sinodom SPC-a i dolazak patrijarha srpskog g. Pavla u našu Crkvu u Beogradu i u Novom Sadu. Treba priznati veliko zauzimanje apostolskih nuncija koji su služili u Beogradu da se dođe do susreta, kao i izvanrednu spremnost i otvorenost SPC-a za svestrani i integralni dijalog. Sve je to unosilo u naš život želju da se »osvježimo« i »pomladimo«. 

 

 

HR: Koje je sve promjene katolička zajednica u Beogradu doživjela od dana ponovne uspostave Beogradske nadbiskupije 1924. godine?

 

Godina 1924. (29. listopada) za našu je Nadbiskupiju doista važna. Naime, od 1739. godine nadalje ovdje nije bio prisutan biskup. U Beogradu je od 1888. bila samo mala katolička kapela unutar veleposlanstva Austro-Ugarske. Tako je prvi nadbiskup franjevac Rafael Ivan Rodić započeo pravu epopeju izvanredne djelatnosti i organizacije. Nažalost, zbog teških ekonomskih kriza morao je 1936. odstupiti i mjesto prepustiti poznatom profesoru moralne teologije mons. Josipu Ujčiću. On je s velikom mudrošću vodio našu Nadbiskupiju prije, za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata. Bio je neko vrijeme i predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije. Ipak, povijest potvrđuje, a globalizacija i omogućuje, da stanoviti broj vjernika ostane konstantan. Tako se događa i danas. Ljudi polako izlaze iz anonimnosti i traže svoj pravi identitet. Stoga ovdje zapravo nije najrelevantniji fenomen brojnih promjena, nego pitanje koliko je Crkva sama u sebi jaka!

 

HR: Kakva je danas situacija i u kolikoj mjeri su povijesne okolnosti utjecale na smanjenje broja katolika u Beogradskoj nadbiskupiji?

Za razliku od Vojvodine, gdje je katolički dio stanovništva prilično konstantan i autohton, na našem je području fenomen migracije neprestano vrlo velik i gotovo neopisiv. Katolici su dolazili osobito tamo gdje su bili rudnici (Ravna Reka, Kostolac, Aleksinac, Bor...), a ti su se rudnici na mnogim mjestima i zatvarali, a naši vjernici ostajali bez posla. Svaki novi val društvenih promjena donosi promjenu u nacionalnoj zastupljenosti katolika. Sam Beograd, grad brzog rasta i velikih događaja, skriva u sebi relativno velik broj onih koji se vjerski još nisu definirali. Svakako bi danas trebalo jače omogućiti i mladim katolicima iz Vojvodine, koji sve više dolaze u Beograd, da se u vidu svoga integralnog napretka mogu uključivati i u svoju crkvenu zajednicu. No, i pored manjeg broja vjernika, katolici ovdje jednakom snagom svjedoče svoju vjeru. Zato je i važno da današnji katolici budu svestrano prosvijetljeni bogatim naukom Crkve i da imaju duhovnu slobodu da i kao ljudi žive svoj identitet.

 

HR: Kakva je danas nacionalna struktura vjernika u Beogradskoj nadbiskupiji?

 

Gledajući povijesno i nacionalno, svoje prioritetno mjesto svakako imaju Hrvati, Albanci, Mađari, Slovenci. Sada je pak npr. vrlo veliki broj katolika u Beogradu i drugdje iz takozvane međunarodne zajednice. Među nama je više obitelji u poslanju koje tu sliku plurinacionalnosti samo još povećavaju, a ujedno i uljepšavaju katoličku dimenziju naše vjere. Poznato je da je kod nas liturgijski jezik hrvatski; osim za međunarodnu zajednicu, jedanput tjedno se služe sv. mise i na mađarskom i slovenskom jeziku. 

 

 

HR: U koliko župa u Beogradskoj nadbiskupiji danas žive vjernici i kakva je suradnja među njima?

 

U samom povijesnom centru grada Beograda je šest župa; u srijemskom dijelu Beograda su dvije, a u banatskome jedna župa. Unutar naših župa u Beogradu je suradnja sve veća i veća; i to ne samo zbog manjeg broja vjernika, nego i zbog bolje kvalitete pastoralnih mogućnosti: priprema katekumena; susreti djece, mladih, bračnih parova, članova župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća... Velika je mudrost potrebna da bi župa sačuvala svoju ulogu i bila »gnijezdo«, ali da bi svojim vjernicima ujedno pružala mogućnost stupanja u »veliku šumu« ponuda na razini čitavog grada. 

 

HR: Kako danas žive katolici u župama Beogradske nadbiskupije i je li kod njih i dalje prisutan strah u očitovanju vlastite vjere i nacionalnog identiteta?

 

Najveći dio naših vjernika živi u mješovitim obiteljima. Naši vjernici vape, dakle, za osobnim pastoralom: da svećenici imaju živi osjećaj za njihova osobna pitanja. Naša situacija zahtijeva stoga u praksi »novu evangelizaciju« što znači, po riječima sv. Franje Saleškoga, »da je svaka duša tako velika, kao čitava biskupija« i treba joj pristupiti jednakom snagom kao jednoj biskupiji. Odatle ćete lakše razumjeti da nije nužno da kod naših vjernika na prvom mjestu bude strah od izražavanja nacionalne pripadnosti ili konfesije nego neka vrsta suzdržanosti da se u bračnom i obiteljskom životu ne bi izgubila dragocjena ravnoteža.

 

HR: Najavili ste prvu sinodu Beogradske nadbiskupije u idućoj godini. Pripreme su već počele. Što će to značiti za katoličke vjernike u smislu jačanje njihove vjere i uspostave dijaloga i novih odnosa?

Naša prva sinoda ima mnogo zadaća: ponajprije osnažiti osobnu vjeru; zatim jače osvijetliti razloge za vjerovanje; jače uključiti vjernike u župne zajednice i napraviti ih konkretno odgovornima za sve vidike života. Zatim je potrebno umnožiti integralni dijalog (ekumenski, međureligijski, društveni...) i uspostaviti bolju suradnju vjernika, svećenika, redovnika, kao i dublju inkulturaciju u sredinu u kojoj žive. Hitno je također potrebno probuditi brigu za apostolska zvanja i njihovu permanentnu formaciju. Zbog sadašnjeg je broja vjernika potrebno pronaći određeniju organizaciju čitavoga vjerskog života i probuditi veću brigu i za materijalno uzdržavanje crkvene zajednice. Ukratko: Crkva treba doista biti Crkva, tj. živo mistično Tijelo Isusa Krista koje zrači radost i nadu. Moja je stalna i najveća želja upravo to: da Crkva bude Crkva. Zato neprestano zazivam Blaženu Djevicu Mariju kao Majku Crkve. 

 

HR: Koliko su mladi u Beogradskoj nadbiskupiji uključeni u vjerski život? 

 

Prilično, ali ne i dovoljno. Znamo da ne postoji mladež kao kolektivni pojam, nego samo mladi kao pojedinci. Život je danas izraženo diferenciran. I upravo zbog te diferenciranosti, pa dakle zbog prenaglašene subjektivnosti i relativiziranja, djeca i mladi teže se integralno uključuju u život Crkve. »Crkvenost«, naime, zahtijeva cijeloga čovjeka. U odnosu prema mladima mi pastiri Crkve imamo, dakle, danas izvanredno veliku i tešku odgovornost: svakoga na originalan način uključivati u zajednicu. 

 

 

HR: Kao jednu od bitnih stvari naglašavate uspostavu dobrih odnosa sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Kako ocjenjujete te odnose danas i koliko su oni važni?

 

Među nama su tolike suštinske jednakosti da bi bilo štetnije ako toga ne bismo bili svjesni i ako to u stvarnosti ne bismo živjeli. To je, teološki gledano, bilo uvijek važno, no uz potpunu logičnost zajednštva danas je i egzistencijalno nadasve hitno. Tzv. divlja globalizacija (kapital bez aksioloških i moralnih vrednota) može doista jako raniti čovječanstvo. Iskreno se zapitajmo dajemo li zbog naših podijeljenosti doprinos daljoj podjeli svijeta na istočni i zapadni blok. Kao i to: zar nije velika šizma 1054. godine prouzrokovala među nama toliko posljedica? Osobno sam uvjeren, a život to potvrđuje, da samo reintegracija kršćana može ozdraviti prošlost i prevenirati budućnost.

 

HR: Karitativno djelovanje ističete kao veoma važno za uspostavu dijaloga, posebno danas u vrijeme migrantske krize. Koliko djelovanje Caritasa i pružanje djelotvorne ljubavi drugima može povezati ljude i dati nadu za neku bolju budućnost?

 

Svaka prava i integralna ljubav nužno liječi, povezuje, omogućuje pravi identitet i dijalog. Mi kršćani danas smo pred izvanrednim izazovima: zar smo zaboravili što već psalmi pjevaju: da je zemlja Gospodnja kao i sve ono što je na njoj?! Samo onaj tko vrši volju svoga Stvoritelja može računati i na Njegovu zemlju. Nema stabilnosti Crkve bez stupa Caritasa. Duhovno gledam pred sobom Bogorodicu »Majku Europe«. Želim pronaći velikog umjetnika za tu sliku i velika srca da promiču »Majku Europe« u našim odnosima. U takvim okvirima teorija nije, naime, dostatna. Majka ljubi djelima – Crkva treba ljubiti djelima!

 

HR: Na susretu papskoga vijeća u kojem ste surađivali, a koje se bavi promicanjem jedinstva, u jednom ste razgovoru za naš tjednik istaknuli kako je iznimno važno da svi trebamo biti na zajedničkom putu kako bismo došli do većeg jedinstva. Koliko je danas važno naglašavati ekumenizam? 

 

Za jedinstvo svih svojih vjernika Isus je molio u najdramatičnijem trenutku svoga prijelaza: na Svetoj večeri muke i Uskrsnuća. Jedinstvo je konstitutivna dimenzija ljubavi, milosti, evanđelja. Ako smo u prošlosti dozvolili da se razjedninimo, bilo bi najnormalnije da u daljem hodu tražimo ozdravljenje našega mističnog Tijela. To će se događati ako odsad budemo zajedno na putu, dopustimo da Uskrsli svima nama protumači »sve« od Mojsija pa do proroka i Proroka, i da »konačno« svi zajedno zavapimo: Оstani s nama, Gospodine.

 

 

HR: Vrijeme je adventa kad se pripremamo za najradosniji krišćanski praznik Božić. Koja bi bila Vaša poruka vjernicima u ovo adventsko vrijeme?

 

Ove godine želim posebno istaknuti ulogu Bogomajke – Djevice Marije iz Nazareta. Strašno je što se danas više ne čudimo tom jedinstvenom čudu: Žena porodi Božjega Sina; Svjetlo od Svjetla...! Bez našeg čuđenja nad Bogomajkom i naše su majke bačene u zaborav, u bescijenje. Nema povijesnoga Božića bez Majke; a gdje nema majčinstva – tamo se Isus ne rađa. Draga obitelji; draga Crkvo! Uzmimo sa sv. Ivanom Majku Mariju u svoju kuću. I dom će ponovno postati pravi dom... 

 

Suzana Darabašić